Sa dr. Musavijem i sa djelom Et-Tashih (Ispravak)

 Sreo sam se sa grupom obrazovanih mladića u kući brata s kojim su me vezale neke rodbinske veze. Njegova kuća se nalazila u okolini Pariza. Tamo smo otišli povodom veselja koje je organizovao zbog rođenja sina kojeg mu je Allah podario poslije dužeg vremena.

 

Razgovor između nas se poveo o šijama i sunijama, a većina njih je bila iz Alžira,zagrijani za islamsku revoluciju, ali kritikovali su šije i ponavljali već poznate laži. Nisu se složili između sebe. Jedni su ih podržavali i bili pravedni govoreći da su šije naša braća po vjeri.

 

Drugi su se protivili govoreći da su šije u zabludi i da su kršćani bolji od njih.Kada smo se udubili u raspravu i dokazivanje, jedan mi se ismijavao govoreći da sam ja od onih zavedenih koje je zaslijepila iranska revolucija.

 

Moj prijatelj ih je pokušao ubijediti da sam ja veliki istraživač, hvalio me je pred prisutnima i rekao je da sam napisao mnogo knjiga na ovu temu.

Ali, jedan od njih je rekao da će im dati dokaz protiv šija i da poslije njega ne treba nikakav drugi argument protiv njih.

 

Svi su zašutili, a ja sam ga pitao o tom dokazu. On je zatražio da sačekam nekoliko minuta, pa je brzo otišao do svoje kuće i vratio se noseći knjigu Eš-Šia ve-tashih (Šije i ispravak) od dr.Muse Musavija.

 

Nasmijao sam se kada sam vidio knjigu i rekao sam: “Da li je to taj dokaz poslije kojeg neće trebati nikakav drugi?”

On se okrenuo prisutnima i rekao: “Ovo je jedan od najvećih šitskih alima, i jedan od njihovih vjerskih autoriteta. Ima diplomu u idžtihadu, a i njegov otac i djed su njihovi veliki alimi. On je spoznao istinu i odbacio šiizam i postao od ehli sunneta vel džemaata. Ja sam siguran da brat (misleći na mene) ako pročita ovu knjigu nikada više neće braniti šije i spoznaće njihove devijacije i ono što skrivaju.”

 

Nasmijao sam se i po drugi put rekavši:

“Samo da znaš da sam ja ovu knjigu već pročitao i proanalizirao je. Ispred svih ovih prisutnih, navešću ti dokaz iz same knjige koju si donio, a poslije koje neće trebati nikakav drugi dokaz!”

 

On je nestrpljivo rekao: “Daj taj dokaz da čujemo!”

Rekao sam: “Ne sjećam se broja stranice, ali se dobro sjećam naslova, a on je Tvrdnje šitskih Imama o hulefai rašidinima.”

Upitao je: “A šta je s tim?”

Rekao sam: “Potraži taj naslov i pročitaj pred prisutnima, a poslije ću objasniti i iznijeti dokaze.”

On je pronašao to poglavlje i pročitao ga je pred prisutnima. Ukratko ću ispričati o čemu se tu radi. Imam Džafer Sadik je bio ponosan i hvalio se što vodi porijeklo od Ebu Bekra Siddika, pa kaže:

“Ebu Bekr me je rodio dva puta.”

A oni koji prenose ovu predaju, također, prenose da je Imam Sadik s druge strane kritikovao i osuđivao Ebu Bekra.Dr. Musavi na ovo daje svoje objašnjenje i kaže: “Da li je razumno i logično da se Imam hvali sa svojim djedom, s jedne, a kritikuje ga sa druge strane? Ovakve riječi mogu poteći samo od neznalice, a nikako od Imama.”

 

Svi prisutni su upitali: “Kakav je dokaz u ovome? Rekli su da je ovo logičan i razuman govor.”Rekao sam: “Dr. Musavi je kao dokaz naveo riječi Imama Sadika: “Ebu Bekr me je rodio dva puta.”, pa se on ponosi i hvali sa svojim djedom, uprkos tome što u ovoj rečenici nema ništa što ukazuje na hvalu Ebu Bekra, uprkos tome što Imam Sadik nije direktan potomak Ebu Bekrov, nego je on djed njegove majke, i uprkos tome što se Sadik rodio 70 godina poslije Ebu Bekra, i nije ga nikada ni vidio.”

Upitali su: “Ne razumijemo šta hoćeš reći sa ovim?!”

 

Rekao sam: “Šta mislite o čovjeku koji se hvali i ponosi svojim direktnim djedom, očevim ocem, i kaže do je on bio najučeniji u svom vremenu i da povijest ne poznaje njemu sličnog, zatim kaže da je on učio kod njega, pa je li logično da ga poslije osuđuje?

Može li razum prihvatiti da se hvali neka osoba s jedne strane, a s druge strane da ga osuđuje i naziva nevjernikom?!”

 

Svi su odgovorili: “Nije razumno takvo što.” Rekao sam: “Onda, pročitaj šta piše na prvoj stranici te knjige, pa ćeš vidjeti da je dr. Musavi to uradio.”

Pa je pročitao: “Rodio sam se i odrastao u kući prvaka šitskog mezheba, a odgojen sam i učio kod najvećeg prvaka i vjerskog vođe kojeg je povijest šiizma poznavala od vremena Velike skrivenosti, pa sve do danas. To je moj djed, veliki Imam, sejjid Ebu Hasan Musavi o kojem je rečeno: ‘Zaboravljeni su oni prije njega, a namučeni su oni poslije njega.’”

 

Rekao sam: “Hvala Allahu koji je iznio dokaz na jeziku samog Musavija. On je sam sebi presudio kad je rekao ono što si pročitao. Da li je razumno da se hvali sa svojim djedom, na jednoj, a da ga kritikuje i osuđuje na drugoj strani? I on je sam rekao da ovako što može poteći samo od neznalice, prostaka.

 

Pa, onaj ko opisuje svog djeda ovakvim velikim osobinama koje se ne nalaze ni kod najbolje uleme i tvrdi da je on učio pred njim i svo svoje znanje od njega naučio, nikada poslije ga neće nazvati nevjernikom, niti će kritikovati i osuđivati njegovo vjerovanje, osim ako je prostak, neznalica.”

 

Svi su klimali svojim glavama, a moj prijatelj vlasnik kuće se obradovao rekavši: “Zar vam nisam rekao da je moj brat Tidžani istraživač, i to objektivan i logičan?”Onaj koji je donio knjigu, razmišljao je i tresao se, a onda je rekao: “Brate, možda je dr. Musavi nakon što je odrastao spoznao istinu.

Subhanallah! Znanje se traži od kolijevke pa do groba!”

Odgovorio sam: “Da je tako kao što kažeš, onda se doktor morao distancirati od svog djeda i od svog učitelja koji mu je dao diplomu idžtihada, a ne da ih hvali i uzdiže, i dokazuje njihovim svjedočenjem, a u isto vrijeme ih naziva nevjernicima, a ne osjeća tako.

Kada bih želio da sa vama prodiskutujem o svim temama koje je on napisao, čuda bih vam pokazao.”

 

Ovaj sastanak je završen poslije mnogih objašnjenja i komentara na sumnje i nejasnoće, i taj sastanak je, elahamdulillah, imao pozitivne rezultate, jer su trojica od prisutnih spoznali pravu istinu poslije čitanja mojih knjiga.

 

Iskoristio bih ovu priliku da poštovanim čitaocima iznesem nekoliko stranica koje sam napisao o ovoj temi, jer knjiga Eš-Šija ve-t-Ttashih ima uticaja u sredinama u kojima se nalaze vehabije. Obzirom da oni u nekim mjestima imaju bogatstvo u svojim rukama i izvršnu vlast oni utiču i djeluju na muslimansku omladinu koji ne poznaju šije, pa im daju ovu knjigu, sprječavajući ih da dođu do korisnih radova, i tako ispred njih postave prepreku koja im ne dozvoljava da stignu do željene istine.

 

Ovi protivnici su knjigu Eš-Šija ve-t-Ttashih učinili dokazom protiv šija, koja je štampana u milione primjeraka i dijeli je besplatno među obrazovanom omladinom od strane poznatih vlasti čiji su ciljevi i namjere poznati svima.

 

Ovi jadnici misle da će opovrgnuti mezheb šija imamija štampanjem i širenjem ove knjige, jer je njen pisac “ajatullah” Musavi, a budući da je on šija dokaz protiv njih će biti jači jer svjedoči neko od njih.

 

Ali, ovi jadnici su zanemarili neke stvari i nisu predvidjeli kontraefekat te knjige koji im se vratio.Ja, lično, ne trošim vrijeme da bih odgovorio na laži dr. Muse Musavija koji je njima napunio svoju knjigu, i vjerujem da u knjizi Sa onima koji su iskreni ima dovoljno odgovora na njegove laži i izmišljotine, uprkos tome što je napisana neposredno prije njegove knjige i njen sadržaj je bio takav dase pokažu vjerovanja šija koja s u cijelini temelje na Časnom Kur'anu, Poslanikovom sunnetu i slaganju muslimana među kojima su i ehli sunnet vel džemaat.

 

Mi nismo spomenuli ni jedno njihovo vjerovanje, a da ga nismo potvrdili i iz sahiha ehli sunneta vel džemaata.Time je objašnjeno da je govor dr. Muse Musavija lažan i izmišljen, on ne počiva na naučnim dokazima, niti na islamskoj logici.

On sâm kritikuje ehli sunnet prije šija. To također dokazuje da oni koji šire i proturaju njegovu knjigu u opticaj ne poznaju ništa od istine u islamu i time otkrivaju svoju sramotu i neznanje.

 

Sve što dr. Musavi uzima kao prigovor i dokaz u neispravnost šitskog vjerovanja nalazi se u sahihima ehli sunneta vel džemaata.Sramota nije na šijama, nego na Musa Musaviju i na ehli sunnet vel džemaatu koji ne znaju šta se nalazi u njihovim sahihima i musnedima.

Predaja o imametu koja govori o dvanaest Imama, svi iz plemena Kurejš, nije izmišljotina. Ona se nalazi u sahihimaehli sunneta vel džemaata.

 

Predaja o Mehdiju iz čistog Potomstva koji će ispuniti Zemlju pravdom i jednakošću kao što je bila ispunjena nepravdom i zločinima, nije izmišljotina šija, nego se nalazi u sahihima ehli sunneta vel džemaata.

 

Predaja o Imamu Ali ibn Ebi Talibu da je opunomoćenik Božijeg Poslanika, s.a.v.a., nije izmišljotina šija, nego se nalazi u sahihima ehli sunneta vel džemaata.

 

Predaja koja govori o tekijji i njenoj primjeni nije od izmišljotina šija, o njoj govori i Časni Kur'an, a potvrđuje je Poslanikov sunnet i sve to se nalazi u sahihima ehli sunneta vel džemaata.

 

Predaja o dozvoljenosti privremenog braka nije izmišljotina šiija nego ga je Allah i Njegov Poslanik učinio dozvoljenim, a zabranio ga je Omer kao što je potvrđeno u knjigama i sahihima ehli sunneta vel džemaata.

 

Predaje o humusu (petini) u dobitima, nije izmišljotina šija. Allah, dž.š., je to propisao kao obavezu, a to je i sunnet Njegovog Poslanika, o čemu svjedoče sahihi ehli sunneta vel džemaata.

 

Što se tiče posjete kabura Imama, to nije karakteristično samo za šije već i ehli sunnet posjećuju mezarja evlija i dobrih robova, pa čak imaju i prigodne obrede i svečanosti.

 

Predaja o bedau, tj. da Allah briše i potvrđuje šta hoće, nije mašta šija, nego je prenesena u Buharijinom sahihu.

 

Predaje koje govore o spajanju dva namaza kad nije neophodno, nisu izmišljotine šija, nego se o tome govori i u Kur'anu. To je bila i Poslanikova praksa što je potvrđeno u sahihima ehli sunneta vel džema

- ata.

 

Predaje o obavezi činjenja sedžde na zemlji nisu izmišljotine šija, nego je to radio prvak vjerovjesnika i pečat poslanika o čemu svjedoče isahihi ehli sunneta vel džemaata.

 

I mnoge druge tvrdnje koje je naveo dr. Musa Musavi, a sa kojima je želio samo da izazove sukobe i preuveličavanje, kao što je tvrdnja o izmijenjenosti Kur'ana.Pa ehli sunnet vel džemaat je bliža ovoj optužbi od šija, što smo objasnili u knjizi Sa onima koji su iskreni.

 

Rezime svega ovoga, je da knjiga Et-Tashih koju je napisao dr. Musavi kontradiktorna Allahovoj Knjizi, sunnetu Božijeg Poslanika, koncenzusu muslimana i onome što zdrav razum nalaže.

Mnoge stvari koje je Musavi negirao spadaju u nužna načela vjere o kojima govori Kur'an, koje je Poslanik naredio ioko kojih su se složili svi muslimani. Onaj ko ih negira je nevjernik po koncenzusu muslimana.

 

Ako je namjeravao Et-Tashihom izmijeniti ova vjerovanja i propise ušao je među nevjernike, a izašao iz kruga islama i svim muslimanima je dužnost da mu se suprotstave.

 

Ako je ovom knjigom namjeravao izmijeniti svoja lična vjerovanja to pokazuje da on ništa nije znao o šijama. Možda se baš na taj način htio osvetiti njima i pripisati im odgovornost ubistva njegova oca koji je zaklan rukom zločinca koji je bio u odjeći vjerskog čovjeka.

 

O tome govori na 5. strani svoje knjige.On je od malena rastao sa tim uvjerenjem, željan da se osveti šijama koji mu nisu učinili nikakav grijeh, zato je okrenuo svoje lice prema ehli sunnetu vel džemaatu da s njima učestvuje u mržnji prema sljedbenicima Ehli-bejta, a da im nije ni pripadao.

 

Bio je neodlučan kome će se prikloniti.O šijama je znao samo laži koje su ponavljali njihovi neprijatelji, a o ehli sunnetu je znao samo za džumu i džemat(ako je i prisustvovao tome).Ako je ovo bila namjera pisanja knjige onda njemu preostaje da, doista, ispravi svoja iskrivljena vjerovanja kojima se suprotstavlja ummetu.

 

Ako je dr. Musa Musavi rastao i razvijao se onako kako tvrdi na 5. strani svoje knjige, učio i odgajao ga velikan prvak i vjerski vođa, kakvog šitska povijest ne poznaje njemu sličnog, od vremena Velike skrivenosti pa do danas, a to je njegov djed veliki Sejjid Ebu Hasan Musavi za kojeg je rečeno:

“Zaboravljeni su oni prije njega, a namučeni su oni poslije njega”; zašto on nije naučio njegov nauk i zašto se nije odgojio njegovim napućivanjem, zašto nije crpio iz njegovog znanja i zašto ga nije slijedio?

 

Naprotiv, vidimo kako se u svojoj knjizi ruga i ismijava vjerovanja svoga djeda,velikog vjerskog autoriteta, koji je bio jedinstven po svom znanju u šitskoj povijesti. To upućuje da je on bio neposlušan prema svojim roditeljima pa je prevršio svaku mjeru u tome kada je svoga djeda i roditelje nazvao nevjernicima.

 

Ako su u očima Musavija šije nevjernici, onda je njihov prvak i vođa, tj.njegov djed bliži nevjerstvu. Bože sačuvaj!Sramota nad sramotom je da unuk Musa zanemari i zaboravi ono što je napisao njegov djed Ebu Hasan Musavi, Allah mu se smilovao, u knjizi Vasiletu-n-nedžat, a zatim da tvrdi da je on od njega učio i da ga je on odgajao.

 

Velika je sramota da mladić Tunižanin, udaljen od Nedžefa hiljade kilometara, zna za knjigu Vasiletu-n-nedžat od velikog alima Hasana Musavija Isfahanija i da u njoj pronađe put istine o Ehli-bejtu, dok za nju ne zna unuk koji je rastao i odgojio se u njegovoj kući i pod njegovim nadzorom.

Ono što je Veliki alim Sejjid Ebu Hasan Musavi Isfahani napisao u Vasiletu-n-nedžat, to je njegov unuk dr. Musa Musavi opovrgao, izvrgao ruglu i ismijavanju, smatrajući da to izvodi iz islama.A logika kaže ako je vjerovanje velikog alima i vjerskog autoriteta kakvog šitska povijest nije poznavala (kao što vjeruje njegov unuk) ispravno vjerovanje, onda je vjerovanje njegovog unuka nevjerstvo i zabluda.

 

Ako je vjerovanje unuka dr. Muse Musavija ispravno, onda je vjerovanje njegovog djeda nevjerstvo i zabluda. U ovom slučaju, njegova dužnost i obaveza je da se distancira od djeda, i da se ne ponosi i ne hvali onim što potiče od njega i onim što je on učio, kao što je počeo uvod u svoju knjigu.Ovim dokazom i ovom logikom, također, dovodi se u pitanje diploma koju je Musa Musavi dobio od Ali Kašiful-gitai.

 

Prvo: Kopija koju je on stavio u svoju knjigu je samo svjedočanstvo da on može prenositi znanje koju dobiju većina studenata, a ne znači potvrdu da on ima stepen idžtihada, odnosno razumijevanja islama u cijelosti. I ja lično imam takve dvije dozvole, jedna je od ajatullaha Huija u Nedžefu, a druga je od ajatullaha Merašija Nedžefija iz Koma.

 

Dozvola prenošenja nije velika diploma u islamskom fikhu kao što tvrdi dr. Musa Musavi kako bi obmanuo obične ljude koji ne poznaju sistem i stepene obrazovanja u naučnim institutima.

 

Drugo: Jer je unuk velikog alima koji se poziva na knjigu Et-Tashih (Ispravak) izigrao povjerenje koje mu je ukazao njegov učitelj i profesor za kojeg Musavi tvrdi da mu je dao stepen mudžtehida, jer preminuli vjerski autoritet, direktor naučnog centra u Nedžefu, Šejh Muhammed Husejn Al-Kašiful-gitai u toj dozvoli čiju kopiju Musavi donosi u svojoj knjizi, kaže:

“Dozvoljavam mu, zbog njegove sposobnosti, da prenosi od mene ono čiju vjerodostojnost potvrđuju mnogi veliki šejhovi i poštovani profesori...”

 

Vidjeli smo kako je Musavi izvrgao ruglu i ismijavanju sve ono što je prenio veliki vjerski autoritet, direktor naučnog centra Al-Kašiful-gitai, od svojih velikih šejhova i poštovanih profesora u svojoj knjizi Aslu-š-šiati ve usuluha (Korijeni šija i njihovi načela) u kojoj je naveo sva šiitska vjerovanja i njihove propise.

 

Kako je daleko od zbilje knjiga Eš-šiatu ve-t-tashih, koju je napisao učenik izdajnik o knjizi Aslu-š-šiati ve usuluha koju je napisao veliki vjerski autoritet Kašiful-gitai.Ako je ovaj vjerski autoritet i direktor naučnog centra u Nedžefu Šejh Muhamed Husejn Al- Kašiful-gitai u pravu i ako su njegova uvjerenja ispravna, onda je Musavi na putu laži, a njegova sva uvjerenja su neispravna.

 

A ako je ovaj vjerski autoritet na krivom putu i njegova vjerovanja neispravna, pa im se Musavi ruga i opovrgava ih,onda u ovom slučaju, njegova je dužnost bila da ne laže ljudima i da ih ne obmanjuje tvrdnjom da je svoju veliku diplomu u islamskom fikhu dobio od ovog velikog šejha.

 

Ako su vjerovanja Muse Musavija ispravna, kao što tvrdi u svojoj knjizi, nazvao je svog djeda sejjida Ebu Hasana Musavija Isfahanija nevjernikom, za kojeg sâm kaže da je najveći prvak i vjerski vođa kakovog je poznavala šitska povijest od vremena Velike skrivenosti, pa do danas.Ja sam obećao svom Gospodaru da ću prvo nastojati dobro razjasniti stvari, a onda presuditi o njima, pa kada sam pročitao knjigu Musavija Et-Tashih uključio sam sva svoja čulakako bi shvatio nešto što sam možda propustio i da bih upotpunio nešto što mi je izmaklo. U toj knjizi nisam našao ništa drugo do same laži, kontradiktornosti i negiranje onoga što je potvrdio Kur’an i ismijavanje sa sunnetom Poslanikovim i suprotstavljanje koncenzusu muslimana. Shvatio sam da Musavi nije pročitao ni Buharijin Sahih koji je najvjerodostojnija knjiga kod ehli sunneta vel džemaata i na temelju čega Musavi želi da pripiše šijama da ostavljaju naredbe Allaha i Njegovog Poslanika.Kažem da je samo zadužio sebe da pročita Sahih Buhari koja je najvjerodostojnija knjiga kod ehli sunneta vel džemaata nebi zapao u ovako težak položaj iz kojeg neće naći drugog izlaza osim iskrenog pokajanja i povratka Allahu. A ako to ne uradi, neće mu ništa koristiti velike diplome, zvučni naslovi, niti obilan imetak koji se troši da bi se unio razdor među muslimane. Allah kaže: “Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će, zbog toga, žaliti i na kraju će pobijeđeni biti.A oni koji ne budu vjerovali, u Džehennem će biti protjerani, da bi Allah dobre od nevaljalih odvojio i u Džehennem bacio. Oni će doista biti izgubljeni.” Anfal,35-37U svakom slučaju njegova knjiga je puna oprečnosti u kojoj se zapliće svaki istraživač. Ako Musavi sebe smatra sposobnim da ispravlja mezheb šija, njihova vjerovanja i propise, pozivam ga na televizijsku diskusiju u naučnim krugovima, gdje je pristup svima slobodan kako bi svijet vidio kome je doista potrebna ispravka, a to je ono čemu poziva i Časni Kur'an i do čega je došla slobodna misao u razvijenim zajednicama kako bi se muslimanima razjasnilo i kako ne bi smatrali nevjernicima neki narod iz neznanja, a dase poslije toga kaju.“Ti reci: ‘Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!"Bekare, 111Ostaje nam jedna stvar u kojoj moramo biti pravični prema dr. Musaviju, a to je ono što je on naveo u svojoj knjizi i stavio pod tri glavna naslova.1- Udaranje ljudi na dan ašure2 - Treći šehadet (Alijju velijjullah)3 - Terorizam.Što se tiče udaranja skupina ljudi lancima što nije iz šitskog vjerovanja, niti iz vjere, to rade obični ljudi. To nije karakteristično samo za šije. I pripadnici ehli sunneta vel džemaata, isavije (pripadnici sekte u Maroku), poznati u cijeloj sjevernoj Africi udaraju se lancima više od šija, a time ne žele pokazivati tugu za Husejnom i nesrećama koje su zadesile Ehli-bejt.Slažemo se sa dr. Musavijem u njegovoj knjizi Ispravak i zajedno s njim ćemo nastojati da dokinemo ove pojave kod svih muslimana. Među šiitskom ulemom ima i onih koji to smatraju strogo zabranjenim i nastoje to dokinuti, što i sam Musavi priznaje.Što se tiče trećeg šehadeta Ešhedu enne Alijjen velijjullah (svjedočim da je Ali Allahov vali-prijatelj) Musavi dobro zna da sva šitska ulema kaže da ovo nije dio ezana. Međutim, ako se prouči sa nijetom da je obavezi dio ezana ili ikameta, ezan i ikamet neće biti ispravni. Musavi dobro poznaje ovu činjenicu, ali izaziva sukob bilo kojim sredstvima koji mogu pomoći u ostvarenju njegova cilja.Što se tiče terorizma, to potpuno odbacujemo isto kao što gaodbacuje dr. Musavi. On nije smio ovu ružnu optužbu uputiti šijama. Val terorizma koji je postao poznat posljednjih godinaneizbježan je rezultat svađe između istoka i zapada, između juga i sjevera, između velikih sila i potlačenih, između uzurpatora i uzurpiranih.Zašto dr. Musavi povezuje djela hašaša (ogranak ismailijja) sa šiijama? Povijest svjedoči da su šije uvijek bile na meti svih pravaca, vlasti i imperijalista. Uprkos tome, odbijali su terorizam sa svim njegovim oblicima i bojama.Zašto Musavi ne govori o Muavijinom terorizmu i o ubistvimakoje je izvršio u redovima muslimana, pa je čak ubio i ImamaHasana. Svoje protivnike je ubijao otrovom koji je stavljao u med, a to su bili iskreni vjernici, a on bi govorio: “Allah ima vojsku od meda.”Jesu li islamski pokreti u svijetu ti koji su opisani ka terorizamu Palestini, Egiptu, Sudanu, Tunisu, Alžiru, Afganistanu i drugim zemljama Zapada kao: Baskijski narod, Korzika, Irska? Da li su oni svi šije?I Musavi svjedoči da ovo nisu bile šije. Ali dr. Musavi je potpao pod uticaj stranih novinskih agencija koje ulažu sve moguće napore kako bi pripisali ove optužbe šijama zbog političkih stavova i ogromnog neprijateljstva prema islamskojrevoluciji.Zašto dr. Musavi pripisuje terorizam šijama, a on sâm u svojoj knjizi, na. 122. str. kaže da iranska šiitska država nije i ne može govoriti u ime svih šija svijeta, pa čak ni u ime šija uIranu.Ako je stvar ovakva onda dr. Musavi mora ispraviti svoja shvatanja. Našim dosadašnjim izlaganjem smo bili pravedni prema dr. Musaviju i razjasnili smo istinu od neistine, ispravnog od neispravnog.Potvrdili smo poštovanim čitaocima da je vjerovanje šija imamija u potpunosti ispravno jer ono proizlazi iz Kur'ana i sunneta.A ono što pokušavaju smutljivci koji žele izazvati nered i smutnju, tj. Allahovi neprijatelji i neprijatelji Njegovog Poslanika i islama, širenjem lažnih optužbi i potvora, kako bi unijeli osudu vjerovanja onih koji se drže čistog Potomstva, sve to propada, doživljava neuspjeh a otpaci se odbacuju.“Otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Eto tako Allah objašnjava primjere.” Rad, 17Molimo Uzvišenog Allaha da nas uputi i da nam pomogne u djelima koja On voli i kojima je On zadovoljan! Molimo Ga da nas nadahne dobrim, a da otkloni Svoju srdžbu i kaznu od nas!Molimo Ga da otkloni od nas nesreće dolaskom Očekivanog Imama i da ubrza njegov dolazak, a mi mislimo da je vrijeme blizu!Posljednja naša dova: Zahvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih svjetova, neka je salavat i selam na poslanog kao milost svjetovima, sejjiduna i mevlana Muhammeda i na njegovu dobru i čistu porodicu!Griješnik, koji želi samo milost svog Gospodara i šefat Njegovog Poslanika, Muhamed Tidžani Semavi

Poslanikov ismet i njegov uticaj na ehli sunnet vel džemaat

 Što se tiče mišljenja o ismetu (zaštićenosti od grijeha) različiti su stavovi kod muslimana. Ovo mišljenje je, ustvari, jedini faktor koji muslimane obavezuje da prihvate Poslanikove propise bez diskusije i rasprave. Jer ako ne vjeruju da on ništa ne govori po hiru svomu, da je sve objava što mu se obznanjuje, onda bi trebali vjerovati i prihvatati Poslanikove riječi i propise koje on obznanjuje, jer u suprotnom, ako nisu Kur’an koji uči, onda je to samo lični idžtihad od njega.

 

Ali, ako prihvatimo i uzvjerujemo da sva vlast pripada Allahu i da Poslanik ima samo ulogu posrednika pri prenošenju Božije poruke i objašnjavanja istog, to su onda šije.

Mnogi ashabi su postali poznati po ovom uvjerenju, a na njihovom čelu je bio Imam Ali koji nije ništa izmijenio od Poslanikovog sunneta, smatrajući to objavom od Allaha.

 

Nije dozvoljeno koristiti lično mišljenje i idžtihad, ako imamo propise Uzvišenog Allaha.Ali, ako prihvatimo da Poslanik nije zaštićen od griješenja i zaborava u riječima i djelima, ili ako je bezgriješnost vezana samo po pitanju dostave Kur'ana, a da je po ostalim pitanjima kao i ostali ljudi, griješi i radi ispravno, onda je to mišljenje ehli sunneta vel džemaata, koji dozvoljavaju da ashabi i ulema koriste idžtihad i onda kada imaju riječi i propise Poslanikove, s.a.v.a., a što se ravna sa općim interesima koji su u skladu sa prilikama koje zahtijeva svaka situacija shodno mišljenju vladara u svakom vremenu.

 

Nije potrebno ni objašnjavati da je škola hulefai rašidina (uz izuzetak Imama Alija) koristila idžtihad po svom nahođenju kada su imali Poslanikov sunnet. Zatim su otišli korak dalje,pa su koristili idžtihad i onda kada su imali kur’anski tekst.

Njihova mišljenja su poslije postali propisi po kojima se ravna kod ehli sunneta vel džemaata smatrajući ih obaveznim za sve muslimane.

Govorili smo o idžtihadu Ebu Bekra, Omera i Osmana u knjigama Sa onima koji su iskreni i Pitajte one koji znaju, a u budućnosti ćemo napisati i posebnu knjigu o tome, inšaallah.

 

Znamo da ehli sunnet vel džemaat uz dva glavna izvora islamskog zakonodavstva (Kur’an i sunnet) dodaje mnoge druge izvore, na primjer: sunnet dvojice šejhova (Ebu Bekr i Omer), idžtihad ashaba, a ovo je rezultat njihovog vjerovanjada Poslanik, s.a.v.a., nije zaštićen od griješenja, nego je ponekad radio nešto po svom nahođenju, pa se dešavalo da ga neki ashabi isprave i on bi prihvatio ti primjedbu.

 

Ovim nam postaje jasno da kada ehli sunnet vel džemaat kaže da Poslanik nije bezgriješan, oni time dozvoljavaju da mu se suprotstavlja i ne posluša njegova naredba.

Jer onaj ko nije zaštićen od griješenja, nije obaveza ni pokoravati mu se, ni po šeriatu ni po razumu. Sve dok vjerujemo da griješi nismo obavezni pokoravati mu se.

 

Kako se možemo potčiniti greški?!

 

Isto tako nam biva jasno da šije kada kažu da je Poslanik u svemu zaštićen od griješenja, oni se time obavezuju na pokornost njemu, jer je on bezgriješan i nije dozvoljeno suprotstaviti mu se.

Ko mu se suprotstavi i ne posluša ga, suprotstavio se i nije poslušao svog Gospodara. Na ovo ukazuje Kur’an u mnogobrojnim ajetima:

 

“Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.”Hašr, 7“

Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!“AliImran, 132

“Reci: ‘Ako Allah volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti.’”Ali Imran, 31

 

I mnogi drugi ajeti koji obavezuju muslimane da se pokoravaju Poslaniku bez ikakvog suprotstavljanja, smatrajući ga zaštićenim od griješenja i da ne prenosi ništa osim onog što mu Allah naredi.

Ovo objašnjava da su šije sljedbenici istinskog sunneta, zbog vjerovanja da je sunnet sačuvan od pogreški i vjerovanja da je obaveza slijediti ga. Isto tako, jasno je da je ehli sunnet daleko od sunneta zbog vjerovanja da u njemu ima greški i dozvoljavaju suprotstavljanje sunnetu.

 

“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagali.

 

A povod neslaganja je bila međusobna zavist, baš od strane onih kojima je data, i to kada su im već bili došli jasni dokazi i onda bi Allah, Svojom voljom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali.

 

A Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće.”[Bekare, 213]

 

Ehli sunnet vel džemaat i nepotpun salavat

 Nakon što smo u prethodnom poglavlju govorili o ajetu mavvada i njegovom tumačenju od strane samog Poslanika i kako je on poučio ispravno donošenje salavata na njega, a zabranio donošenje nepotpunog salavata koji Allah neće prihvatiti, uprkos tome nalazimo veliko insistiranje od strane ehli sunneta vel džemaata na nepotpunom salavatu kako u okviru tog salavata ne bi spomenuli Poslanikovu Porodicu.

 

U slučaju da ih i spomenu obavezno dodaju i ashabe uz njih. Tako, ako u prisustvu nekog kaže: Neka je salavat na Poslanika i njegovu porodicu, on će odmah razumjeti da si ti šija, jer potpuni salavat na Muhammeda i porodicu Muhammedovu je postao obilježje jedino šija.

 

Ovo je činjenica koju sam i ja lično doživio. Tako u početku svog istraživanja dok sam čitao knjige odmah bih znao da li je pisac šija, jer bi poslije spominjanja Muhammeda rekao “neka je salavat i selam na Muhammeda i njegovu Porodicu”, a kada bih naišao na “neka je salavat na Poslanika”, znao bih da je pisac sunija.

 

Isto tako kada bi neki pisac rekao: “Ali, a.s.” znao bih da je on šija, a kada bi pisao: “Kerremellahu vedžheh” (Oplemenio Allah njegovo lice) znao bi da je sunija.

 

Kroz ovaj potpuni salavat, vidimo da su šije slijedile pravi sunnet, dok se ehli sunnet vel džemaat suprotstavio Poslanikovoj naredbi i nije im pridavao značaj, pa ih vidiš, da uvijek donose nepotpuni salavat.

 

Međutim, kada budu prisiljeni da pripoje i Ehli-bejt, oni još od sebe dodaju sve ashabe, bez izuzetka, kako ne bi samo Ehli-bejt bio time odlikovan i počašćen.

Sve ovo je rezultat stava Emevija prema Ehli-bejtu i neprijateljstva koje su osjećali prema njima, pa su došli dotle da izuzmu njih u donošenju salavata ali su zauzvrat uveli njihovo proklinjanje sa minbera i poticanje ljudi da rade isto metodama privlačenja i zastrašivanja.

 

Niko nije nadmašio “ehli sunnet vel džemaat” u psovanju i proklinjanju Ehli-bejta, ali nisu mogli tako dugo jer bi se osramotili kod ljudi i otkrili istinu o sebi, pa bi ih ljudi napustili.

Zato su ostavili proklinjanje, a svoje neprijateljstvo i mržnju prema Ehli-bejtu su prikrili i nastojali su svim silama utrnuti njihovo svjetlo. S druge strane uzdizali su položaj njihovih neprijatelja od ashaba, pa su im izmislili razne odlike koje su daleko od istine.

 

Dokaz tome je taj što ćeš naći ehli sunnet vel džemaat da sve do danas nikada i ničim ne ukazuju i ne spominju ovaj gnusni čin Muavije i ashaba koji su proklinjali Ehli-bejt više od 80 godina.

 

Naprotiv, oni su sa svima podjednako zadovoljni, a u isto vrijeme, smatraju nevjernikom svakog muslimana koji pokuša prigovoriti nekom od ashaba bilo šta ili otkriti njegove zločine.

Oni takvima presuđuju smrću.

 

Neki izmišljaoci predaja su pokušali dodati potpunom salavatu, kakvim je Poslanik poučio svoje ashabe, i jedan drugi dio misleći da će time umanjiti položaj Ehli-bejta i njihovu vrijednost, pa se prenosi da je Poslanik rekao:

 

“Recite: ‘Dragi Bože, neka je salavat na Muhammeda, na Porodicu Muhammedovu, na njegove supruge i potomke."

 

Istraživač će shvatiti da je ovaj dio dodat kako bi i Aišu pripojili Ehli-bejtu.A mi im kažemo: Ako pretpostavimo da je ova predaja sahih iako pripojimo majke pravovjernih u okvir ovog salavata, onda ashabi nemaju nikakvog udjela u njemu.

 

Ja pozivam muslimane da donesu makar jedan dokaz iz Kur’ana ili iz sunneta o ovom smislu. Zvijezde na nebu su mu bliže od toga.

 

Kur’an i sunnet naređuju svim ashabima i svim muslimanima poslije njih pa sve do Sudnjeg dana da donose salavat na Muhammeda i Porodicu Muhammedovu. Ovo je uzvišen položaj kojem se ne približava niko drugi i velika odlika kojoj se niko drugi ne može pripojiti.

 

Ebu Bekr, Omer, Osman i svi ashabi i svi muslimani u svijetu čiji broj ide na stotine miliona, kada klanjaju, na sjedenju kažu:

 

“Dragi Bože neka je salavat na Muhammeda i Porodicu Muhammedovu!”

 

A ako to ne kažu, Allah neće primiti njihov namaz.Ovo je upravo ono značenje na koje je Imam Šafija mislio kada je rekao:

“Dovoljno vam je od Uzvišenog položaj taj da ko ne donese salavat na vas, nema blagoslova ni njemu.”

 

Imam Šafija je optužen da je šija zbog ovih riječi jer pristalice Emevija i Abasija optužuju za šiizam svakog onog ko donese salavat na Muhammeda i Porodicu Muhammedovu, ili ako kaže stihove o njima ili ih spomene po nekom dobru.

U svakom slučaju, istraživanje na ovom polju je veoma širokoi ponavlja se u mnogim knjigama, i ne smeta ponavljati isto ako se u tome nalazi korist.

 

Važno je da smo u ovom poglavlju saznali da su šije sljedbenici istinskog sunneta i da je njihov salavat potpun i prihvaćen, čak i po mišljenju onih koji se s njima ne slažu. A ehli sunnet vel džemaat se u tome suprotstavio jasnom Poslanikovom sunnetu i njihov salavat je nepotpun i neprihvaćen, čak i po mišljenju njihove uleme i Imama.

 

Ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali. Nisa, 54

 

Ehli sunnet vel džemaat i ljubav prema Ehli-bejtu

 Nijedan od muslimana ne sumnja da je Allah, dž.š., učinio ljubav prema Ehli-bejtu, neka je mir na njih, nagradom muslimana Poslaniku nasuprot toga što im je dostavio Objavu i poslanstvo i onoga što u tome ima od blagodati, kaošto se kaže u Kur'anu:

 

“Ne tražim od vas za to nagradu, osim ljubavi prema rodbini.”Šura, 23

 

Ovaj časni ajet stavlja u obavezu muslimanima ljubav prema čistom potomstvu, a to su: Ali, Fatima, Hasan i Husejn, uz svjedočenje više od 30 izvora ehli sunneta vel džemaata.[Pogledaj našu knjigu Sa onima koji su iskreni]Imam Šafija je o tome rekao u svojim poznatim stihovima:

 

“O Porodico Božijeg Poslanika, ljubav prema vama je farz od Allaha u Kur’anu objavljen.”

 

Ako o ljubavi prema njima govori Kur’an i tretira je strogom naredbom svima koji se okreću prema kibli, što priznaje i Imam Šafija, ako je ljubav prema njima nagrada zaMuhammedovo poslanstvo, o čemu jasno govori kur'anski ajet, i ako je ljubav prema njima sredstvo i način kojim se približava Uzvišenom Allahu, onda šta je sa ehli sunnetom vel džemaatom koji Ehli-bejtu ne pridaju nikakav značaj i koji ih stavljaju na niži položaj od ashaba?!Na nama je da upitamo ehli sunnet vel džemaat i da ih pozovemo da nam donesu makar jedan kur’anski ajet ili Poslanikov hadis koji muslimane obavezuju na ljubav prema Ebu Bekru ili Omeru ili Osmanu ili ijednom od ashaba?!

 

[Jer svi iz ehli sunneta daju prednost Ebu Bekru, Omeru i Osmanu nad Ali ibn Ebi Talibom, pa ako je Ali prvak Potomstva i najbolji iz Ehli-bejta poslije Poslanika, s.a.v.a., onda Ehli-bejt kod ehli sunneta dolazi tek iza ashaba, trojice poznatih kao hulefau rašidini.]Nemaju oni takvog primjera, ne nalazi se ni u Allahovoj knjizini u sunnetu Njegova Poslanika.

 

Naprotiv, u Kur’anu ima mnogo ajeta koji ukazuju na položaj Ehli-bejta i njihovu vrijednost i prednost nad ostalim robovima.I u Poslanikovom sunnetu ima mnogo hadisa koji daju prednost Ehli-bejtu nad ostalim muslimanima kao što se dajeprednost vođi nad vođenim i učenom nad neznalicom.

Iz Kur’ana nam je dovoljno da spomenemo ajet meveddeti (koji govori o ljubavi prema Ehli-bejtu) o kojem trenutno govorimo, ajetu-l-mubahele (u kojem Poslanik raspravlja sa kršćanima i kaže im da oni pozovu svoje žene i djecu, a da će on pozvati svoje), ajet o donošenju salavata na Poslanika injegovu Porodicu, ajetu o tathiru (ajet koji govori o otklanjanju nečistoće od Ehli-bejta), ajetu o vilajetu (ajet koji govori da se za zaštitnike uzimaju samo Allah, Njegov Poslanik i oni koji vjeruju i dok su na ruku'u zekat daju) i ajet o istifa (ajet u kojem Allah kaže da samo odabrani robovima daje mudrost i znanje o Knjizi).

 

Iz Poslanikovog sunneta dovoljni su nam hadisi sekalejn, hadis sefinet (u kojem se kaže da je Ehli-bejt lađa, ko se na nju popenje spašen je, a ko izostane utopio se), hadisu-l-menzileti (u kojem Poslanik kaže Aliju da je on u odnosu na njega kao Harun u odnosu na Musaa), hadis koji govori o potpunom salavatu na Poslanika (a potpun je samo ako se uzPoslanika, salavat donese i na njegovu Porodicu), hadis u kojem Poslanik kaže da je njegov Ehli-bejt kao zvijezde koju god slijedite bićete sačuvani od zablude, zatim hadis gdje Poslanik kaže da je on grad znanja, a da je Ali kapija na tom gradu i hadis u kojem Poslanik kaže da će poslije njega biti 12 Imama i svi će biti iz plemena Kurejš.

 

Ne želimo govoriti o tome da je trećina Poslanikovog sunnetaizrečena u pohvalu i hvalu Ehli-bejta i upućivanju ljudi ka njihovim vrijednostima i odlikama, kao što je rekao Imam Ahmed ibn Hanbel.I iz Kur’ana i iz sunneta, dovoljno nam je ono što smo naveli iz sahiha ehli sunneta vel džemaata kao dokaz prednosti Ehli-bejta nad ostalim ljudima.

 

Nakon kratkog istraživanja vjerovanja ehli sunneta vel džemaata iz njihovih knjiga i povijesti spram Ehli-bejta, doći ćemo do jasnog zaključka da su oni izabrali neprijateljski raspoloženu stranu prema Ehli-bejtu i da su oni izvukli sablje u borbi protiv njih i podčinili svoja pera kako bi pisali o njihovim manama, a sve to da podignu značaj i važnost njihovih neprijatelja, koji su se borili protiv njih.

 

Za ovo nam je dovoljan samo jedan dokaz koji će dati jasne argumente. Već smo rekli da ehli sunnet vel džemaat nije biopoznat pod ovim imenom sve do drugog hidžretskog stoljećakoji se pojavio kao reakcija na šije koji su slijedili Ehli-bejt u njihovom fikhu i ibadetima i u vjerovanjima. Nalazimo da su šije crpili sve iz Poslanikova sunneta koji je prenesen putem Ehli-bejta.

 

[Uzmimo da je tako kao što danas misle i kažu: Mi smo preči i bliži Aliju i Ehli-bejtu od šija, zašto su onda njihova ulema i Imami mezheba ostavili fikh Ehli-bejta i potpuno ga zaboravili?! A slijede mezhebe koje su izmislili i za koje Allah nije dao nikakve dokaze. Allah kaže: “Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili.”, a što se tiče onih koji ga nisu slijedili, nisu mu najbliži, što je jasno.]

 

Uprkos tome što je Ehli-bejt najbolje poznavao sunnet, jer su oni Potomstvo odabranog Poslanika i njegova Porodica, uprkos tome što ih niko nije pretekao ni u znanju ni u djelimai što su oni vodili ummet tri stoljeća duhovno i vjerski kroz imamet i to kroz ličnost dvanaest Imama, koji se ni po jednom pitanju nisu razilazili, mi nalazimo da ehli sunnet vel džemaat svoj fikh i vjerovanja crpe iz četiri mezheba koji su nastali tek u trećem hidžretskom stoljeću. Imami ova četiri mezheba se ne slažu ni po jednom pitanju, svaki ima za sebesvoja mišljenja i dokaze.

 

Uprkos svemu tome, oni su odbacili Ehli-bejt i prema njima zauzeli neprijateljski stav i borili su sei još se uvijek bore protiv svih onih koji njih slijede.Ako želimo i neki drugi dokaz, ostaje nam da proanaliziramo stav ehli sunneta vel džemaata na sjećanje ašure, tog dana kada je uništen jedan stup islama ubistvom prvaka mladića uDžennetu iz čistog Poslanikovog potomstva i odabrane elite među njegovim ashabima.Prvo: Primjećujemo da oni prema Husejnovim ubicama gaje određen oblik zadovoljstva tako što se raduju tuđoj nesreći.

 

To nije čudno od njih, jer ubice Imama Husejna su svi iz ehli sunneta vel džemaata. Dovoljno je znati da je komandant vojske koju je Ibn Zijad spremio da ubije Husejna bio Omer ibn Saad ibn Ebi Vekkas. Ehli sunnet vel džemaat je zadovoljan sa svim ashabima, pa i sa onim koji su ubili Imama Husejna i koji su bili saučesnici.

 

Njihove hadise smatraju pouzdanim, a među njima ima i onih koji Imama Husejna smatraju haridžijom jer se pobunio protiv emirul muminina, Jezid ibn Muavije!!!Već smo govorili o tome da veliki fakih ehli sunneta vel džemaat Abdullah ibn Omer je položio prisegu Jezid ibn Muaviji i zabranio svojim sljedbenicima da se pobune protiv njega, rekavši: “Mi smo s onim ko pobijedi.”

 

Drugo: Vidimo da je ehli sunnet vel džemaat kroz historiju, od dana kada se desilo ono što se desilo na Kerbeli do naših dana, slavili ovaj dan ašure i učinili su ga blagoslovljenim danom kada se čiste imeci zekatom i kada su svoje porodice darivali, i prenose da je to dan blagoslova i milosti.I nije im to dovoljno, nego ih vidiš kako do današnjih dana to prigovaraju šijama i osuđuju ih zbog njihova plača za Husejnom, a u nekim islamskim zemljama im zabranjuju da održavaju skupove na kojima se prisjećaju događaja sa Kerbele, napadaju ih oružjem, udaraju i ubijaju pod izlikom da se bore protiv novotarija.

 

Ustvari, oni se ne bore protiv novotarija koliko zastupaju emevijske i abasijske vladare koji su svim silama nastojali uništiti sjećanje na ašuru, pa je stvar došla dotle da su iskopali Husejnov kabur i zabranili ljudima da ga posjećuju. Oni sve do današnjih dana žele otkloniti oživljavanje ovog sjećanja iz straha da svijet i oni koji ne znaju suštinu Ehli-bejta ne sazna pravu istinu i da time ne razotkriju sramotu njihovih vođa i velikana, pa će svijet znati razlikovati istinu od laži, vjernika od griješnika.

 

I po drugi put nam se pokazuje da su šije istinski sljedbenici poslaničkog sunneta, jer su oni slijedili Poslanikov, s.a.v.a., sunnet, čak i u tuzi i plaču za Abu Abdullahom Husejnom, i tosu potvrđene predaje da je Poslanik, s.a.v.a., zaplakao za svojim unukom Husejnom kada ga je Džibril obavijestio o tome kako će biti ubijen na Kerbeli, a to je bilo 50 godina prije samog događaja.

 

Pokazalo se da ehli sunnet vel džemaat slavi dan ašure, jer oni slijede sunnet Jezida ibn Muavije i Emevija koji su proslavljali taj dan, jer su pobijedili Husejna i ugušili su njegovu pobunu koja je prijetila njihovom opstanku i time su prekinuli korijen pobune kako su oni mislili.Povijest nam pripovijeda da su Jezid i Emevije slavili ovaj dani pripremali velike proslave, a kada su im donijeli Husejnovu glavu i zarobljene iz Ehli-bejta, oni su se silno obradovali.

 

Naslađivali su u pobjedi i zlurado govorili o Božijem Poslaniku, i o tome su spjevali stihove.Neka ulema iz ehli sunnet vel džemaata im se stavila u službu i izmislili su hadis o vrijednosti tog dana, i da je ašura dan u kojem je Allah primio pokajanje Ademovo, i da je to dan u kojem se Nuhova lađa zaustavila na planini Džudijj, i da je to dan u kojem je vatra postala hladna i spasonosna za Ibrahima, i da je to dan u kojem je Jusuf izašao iz zatvora i vratio se vid njegovom ocu Jakubu, i da je to dan u kojem je Musa pobijedio faraona, i da je to dan u kojem je spuštena sofra Isau sa neba.Sve ove predaje, ulema ehli sunneta vel džemaata ponavlja, a i njihovi imami sa minbera sve do dana današnjeg povodom ašure.

 

Ali sve ove predaje su izmislili dedžali koji oblače odjeću uleme i svim mogućim sredstvima se nastoje približiti vladarima. Oni prodaju svoj ahiret za njihov dunjaluk, ali njihova trgovina nema nikakve dobiti i na Sudnjem danu bit će gubitnici.Doista su pretjerali u laži kada su rekli da se dan kada je Poslanik, s.a.v.a., učinio hidžru u Medinu poklapa sa danom ašure, pa se uspostavilo da Jevreji iz Medine poste taj dan, pa su bili pitani za razlog, a oni su odgovorili da je to dan u kojem je Musa pobijedio faraona. Poslanik je rekao: ”Mi smo bliži Musau od vas.”

 

Zatim je Poslanik, s.a.v.a., naredio muslimanima da poste deseti i deveti dan muharrema, kako bi se razlikovali od Jevreja.Ovo je sramotna laž, jer Jevreji žive sa nama i ništa od njih nismo takvo čuli ni za kakav praznik u kojem poste, i nazivaju ga ašurom.Možemo li upitati Uzvišenog Gospodara: Kako to da je On ovaj dan učinio blagoslovljenim svim poslanicima i vjerovjesnicima, od Adema do Isaa, samo nije Muhammedu.

 

Za njega je ovaj dan bio nesreća i tuga jer je na taj dan ubijeno njegovo potomstvo i Ehli-bejt. Poklani su kao što se stoka kolje, a njegove kćerke su zarobljene? Odgovor je:

 

“On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.”Enbija, 23

 

“A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Dođite, pozvaćemo sinove naše, i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!”Ali Imran, 61

 

Poslanik naređuje muslimanima da slijede njegovo Potomstvo, a ehli sunnet mu se suprotstavlja u tome

 U prijašnjim poglavljima smo potvrdili da je Poslanikov, s.a.v.a., hadis, poznat kao hadis sekalejn, a to su njegove riječi:

 

“Ostavljam vam dvije skupocjene stvari, ako ih se budete pridržavali, nikada poslije mene nećete zalutati, a to je: Allahova knjiga i moje Potomstvo, Ehli-bejt. Milostivi, Sveznajući me je obavijestio da se ovo dvoje neće razdvajati sve dok ne dođu meni do Havda (na Sudnji dan).”,

sahih hadis, mutevatir, kojeg bilježe i šije, a i sunije u svojim sahihima i musnedima. Poznato je da je ehli sunnet vel džemaat odbacio Ehli-bejt.

 

[Na nama je da kažemo da je ehli sunnet vel džemaat proklinjao Ehli-bejt, borili se protiv njih i ubijali ih. Znamo da je vođa ehli sunneta Muavija, a Muaviju su ohrabrili da se digne protiv Ehli-bejta Ebu Bekr, Omer i Osman, što i sam Muavija priznaje.]

 

i okrenuli se prema Imamima četiri mezheba koje su im propisali tiranski vladari.Ako bismo htjeli ovu temu podrobnije sagledati, rekli bismo da se ehli sunnet vel džemaat borio protiv Poslanikovog Ehli-bejta, s.a.v.a., pod vodstvom emevijskih i abasijskih halifa. Zato, ako budeš tražio u njihovom vjerovanju i knjigama hadisa, nećeš naći da se spominje išta od fikha Ehli-bejta.

 

Sav njihov fikh i hadise oni pripisuju neprijateljima Ehli-bejta,nasibijama, koji su se borili protiv njih, kao što su: Abdullah ibn Omer, Aiša, Ebu Hurejre i drugi.Pola vjere kod njih je uzeto od crvenkasto-bijele Aiše i fakiha ehli sunneta, Abdullah ibn Omera, a ravija, prenosilac islama kod njih je Ebu Hurejre, a tulekai (oni koje je Poslanik oslobodio na dan osvajanja Mekke) i njihovi sinovi su sudije i zakonodavci u Allahovoj vjeri.Dokaz da ehli sunnet vel džemaat nije postojao pod ovim imenom, nego su bili u skupini protivnika Ehli-bejta od dana Sekife.

 

Oni su ti koji su kovali zavjeru o preuzimanju hilafeta od Ehli-bejta i njihovom udaljavanju sa političke pozornice ummeta.Grupa ehli sunnet vel džemaat se formirala kao reakcija na šije koji su slijedili Ehli-bejt i pozivali se na njihov imamet slijedeći Kur’an i sunnet.Prirodno je da nakon velikih fitni i ratova velika većina ummeta postane protivnik istine.

Ovom dodajem da je Ehli-bejt bio na vlasti samo 4 godine, a to je hilafet Imama Alija i u tom vremenu su ga zaokupili krvavim ratovima.A što se tiče ehli sunneta vel džemaata protivnika Ehli-bejta, oni su vladali stotinama godina i njihova vlast se pružala i naistok i na zapad, oni su imali sva moguća bogatstva, zlato i srebro, a ehli sunnet vel džemaat su bili pobjednici, jer su bilivladari, a šije pod vodstvom Ehli-bejta su bili pobijeđeni, jer su vladali nad njima, proganjani i ubijani.

 

Ne želimo duljiti mnogo ovu temu koliko želimo otkriti ono što je ehli sunnet vel džemaat skrivao, oni koji su se suprotstavili oporuci Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koja sadrži uputu i štiti od zablude. A šije su se držale Poslanikove oporuke.

 

Slijedili su njegovo Potomstvo i zbog toga su nailazili i nailaze na mnoge teškoće i nevolje.Istina je da je ovo neslaganje i neposlušnost od strane ehli sunneta vel džemaata, a prihvatanje od strane šija, što se tiče sekalejna i njihovog pridržavanja, počelo sa četvrtkom koji je nazvan jevmu-r-reziija (dan kada se dogodila velika nesreća).

 

Toga dana, Poslanik, s.a.v.a., je zatražio od prisutnih da donesu plećku (na kojoj se pisalo tada) i pribor za pisanje da im napiše oporuku koja će ih sačuvati od zablude. Omer je tada zauzeo oštar i opasan stav i odbio je da poslušaPoslanikovu naredbu, uz tvrdnju da im je dovoljna Allahova knjiga i da nemaju potrebe za njegovim potomstvom.

 

Iako je Poslanik rekao: “Držite se sekalejna: Kur’ana i Potomstva.”, Omer mu odgovara da mu je dovoljan samo jedan saklun (jedna dragocjena stvar), a to je Kur'an, i nema potrebe za drugim saklom. I upravo su ovo njegove riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Omerove riječi predstavljaju stav ehli sunneta vel džemaata, jer su Kurejšije bili zastupljeni u ličnostima Ebu Bekra, Osmana i Abdurahman ibn Avfa, Ebu Ubejde, Halid ibn Velida, Talhe ibn Ubejdullaha.

 

Svi oni su ustali da podrže Omera u njegovom stavu.Ibn Abbas kaže: “Jedni od njih su govorili kao Omer, a jedni su govorili dajte Poslaniku da napiše oporuku!”Logično je da su se Ali i njegove pristalice od tog dana držali Poslanikove oporuke, makar bila i nenapisana, i radili su po Kur'anu i sunnetu.

 

Da su njihovi neprijatelji makar radili po Kur’anu, koji su u početku prihvatili. Međutim, s vremenom oni su zapostavili njegove propise kada su došli na vlast. Koristili su idžtihad po svom nahođenju, a odbacili Kur’an.

Tvrdnja o pravednosti svih ashaba je suprotna jasnom sunnetu

 Ako pogledamo djela Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i njegove riječi upućene ashabima, naći ćemo da je on svakome dao njegovo pravo. On se ljutio u ime Allaha i bio je zadovoljan s onim čime je On zadovoljan. Svaki ashab koji se suprotstavionekoj od Allahovih naredbi, Poslanik bi se od njega distancirao, kao što se distancirao od onoga što je uradio Halid ibn Velid kada je pobio ljude iz plemena Benu Džuzejme.

 

Isto tako se naljutio na Usamu kada je došao da se zauzme za ženu koja je bila ugledna, a ukrala je, pa je rekao svoje poznate riječi: “Teško tebi, zar se zauzimaš da se ne izvrši jedna od Allahovih kazni? Tako mi Allaha, da je ukrala Fatima, kćerka Muhammedova, odsjekao bih joj ruku! Oni koji su bili prije vas, upropašteni su, jer kada bi ukrao neko ugledan, ostavili bi ga, a kada bi ukrao neko jadan i siromašan, izvršili bi na njemu kaznu.”

 

Ponekad ga vidimo kako priziva blagoslov i Allahovo zadovoljstvo na neke svoje iskrene ashabe, moli za njih i upućuje dove za oprost njihovih grijeha. Isto tako ga nalazimo da proklinje neke od njih, one koji su odbili poslušati njegove naredbe, a ponekad im ne bi pridavao važnost, kao što su njegove riječi: “Neka je Allahovo prokletstvo na onoga ko izostane izUsamine vojske!”

 

A to je bilo kada su prigovarali Poslaniku što je imenovao Usamu za komandanta i odbili da se pridruže njegovoj vojsci tvrdeći da je on suviše mlad da komanduje njima.Isto tako ga, s.a.v.a., nalazimo kako objašnjava ljudima i ne ostavlja da ih zavedu neki ashabi, pa kaže o jednom munafiku:

“On ima drugove koji preziru da on klanja sa njima, preziru i omalovažavaju njegov post sa njihovim postom, uče Kur’an koji ne dotiče njihova srca i oni izlaze iz vjere kao što strijele izlaze iz tobolca.”

 

Poslanik, s.a.v.a., nije htio klanjati jednom ashabu dženazu koji je poginuo na Hajberu među muslimanskom vojskom, pa je otkrio istinu o njemu, rekavši: “On je potkrao dio plijena naAllahovom putu.“ I kada su pregledali njegove stvari, našli suu njima bisere Jevreja.Pripovijeda nam Mavridi da je Poslanik, s.a.v.a., ožednio u bici na Tebuku, pa su munafici rekli: “Muhammed nas obavještava o nebeskim vijestima, a ne zna put do vode.”

Onda je došao Džibril i obavijestio Poslanika o njihovim imenima, a Poslanik je njihova imena rekao Saad ibn Ubade. Pa mu je rekao Saad: “Ako hoćeš, možeš ih pobiti.”

A Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ne, neću da svijet priča kako je Muhammed ubijao svoje ashabe, mi ćemo se lijepo s njima družiti, jer su sa nama.”[Njegove riječi: “Ne, neću da svijet priča kako je Muhammed ubijao svoje ashabe...” upućuju na to da je među ashabima bilo munafika, pa tvrdnja ehli sunneta da munafici nisu bili od ashaba, nije tačna, jer je to odgovor Božijem Poslaniku, s.a.v.a., koji ih naziva svojim ashabima.]

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je s njima postupao onako kako im je Kur’ani Kerim davao pravo. Allah, dž.š., je bio zadovoljan onima od njih koji su bili iskreni, a srdio se na one od njih kojisu bili munafici, otpadnici od vjere i oni koji su prekršili zakletvu.

 

U mnogobrojnim jasnim ajetima ih je prokleo, o čemu smo dovoljno govorili u knjizi Pitajte one koji znaju u poglavlju “Časni Kur’an otkriva istinu o nekim ashabima”. Ko želi provjeriti, može pogledati u navedenoj knjizi.Dovoljan nam je jedan primjer od djela nekih ashaba, munafika koje je Allah otkrio i iznio njihove prave namjere navidjelo.

 

To je primjer dvanaestorice ljudi, ashaba, koji su se poslužili izgovorom o udaljenost i da im vrijeme ne dozvoljava da prisustvuju sa Poslanikom. Zato su izgradili mesdžid za obavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme. Šta misliš, ima li veće iskrenosti od ove?

 

Da rob utroši svoj veliki imetak kako bi izgradio mesdžid, želeći time osigurati obavljanje namaza u njegovo vrijeme i u džemaatu koji se okuplja u jednom mesdžidu?Ali, Uzvišeni Allah, Kome nije skriveno ništa ni na nebu, ni na Zemlji, Koji zna poglede i one što kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, zna njihove tajne i ono što grudi kriju, paje objavio Svom Poslaniku i upoznao ga sa njihovim licemjerstvom:

 

“A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, sigurno će se zaklinjati: ‘Mi smo samo najbolje željeli!’, a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci.”Tevbe, 107

 

Isto kao što se Uzvišeni Allah ne stidi istine, tako je i Poslanik, s.a.v.a., jasno govorio svojim ashabima da će se boriti za dunjaluk i da će u zabludi slijediti običaje Jevreja i kršćana, pedalj po pedalj, aršin po aršin, i da će se povratiti svojim stopama poslije njega i da će postati otpadnici od vjere, i da će poslije Sudnjeg dana biti bačeni u Džehennem ida će se samo mali broj njih spasiti, kako je Poslanik, s.a.v.a.,rekao da će ih biti tako malo kao stoke koja slobodno pase...

 

Kako nas ehli sunnet vel džemaat poslije ovoga može ubjeđivati da su svi ashabi podjednako pravedni i da će svi biti u Džennetu, da se njihovih propisa moramo pridržavati, da su njihova mišljenja i novotarije obavezna za slijeđenje i da je prigovor nekom od njih izlazak iz vjere što za sobom povlači kaznu smrću?!Ovo ne mogu prihvatiti ni luđaci, a kamoli razumni ljudi.

 

Ovo je laž i potvora fikha vladara i sultana, one uleme koja ide u njihovoj povorci i samozvane uleme. Mi, nikada ne možemo prihvatiti ovako nešto, sve dok imamo razum, jer ovo je odbijanje Allaha i Njegovog Poslanika, a ko tako uradi, postaoje nevjernik, i zato što je to u suprotnosti sa razumom.

 

Mi ne obavezujemo ehli sunnet vel džemaat da i oni odbace ovo. Oni su slobodni da vjeruju šta hoće i jedino su oni odgovorni za rezultate i loše posljedice.Na njima je, isto tako, da smatraju i ne nazivaju nevjernicima one koji slijede Kur’an i Poslanikov sunnet, a kada je riječ o pravednosti ashaba onom ko lijepo postupa kažu:

“Lijepo si to uradio.”, a onome ko loše postupa kažu: “Pogriješio si i ružno je to.”

 

Ovim nam je razjašnjeno da se ehli sunnet vel džemaat suprotstavio jasnom Kur’anu i jasnom sunnetu i da su slijediliono što su im lijepim prikazali emevijski i abasijski vladari, odbacujući pri tome sva legalna i razumna mjerila.Čudno je da ako upitaš nekog od uleme ehli sunneta vel džemaata koji smatraju nevjernikom onog ko psuje i proklinjenekog od ashaba, pa mu kažeš:

“Zašto onda ne smatrate Muaviju nevjernikom i druge ashabe koji su ga slijediliu psovanju i proklinjanju Alija sa minberama?”

 

On će tisigurno odgovoriti: “Taj narod je bio i nestao. Njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.”Bekare, 134

 

Sistem vlasti u islamu

 Ehli sunnet vel džemaat smatra da Poslanik nikoga nije imenovao za nasljednika, nego je ostavio šuri da se dogovoreo halifi. Ovo je njihovo vjerovanje o hilafetu. O tome imaju jedinstven stav od dana kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a.,preselio na bolji svijet pa sve do danas.

 

Pretpostavlja se da ehli sunnet vel džemaat praktikuje ovo načelo u koje vjeruju i brane ga svim silama. Ali, ako budemo malo istraživali o tome naći ćemo da su oni radili sasvim suprotno onome što su vjerovali.

 

Ne uzmemo li u obzir polaganje zakletve Ebu Bekru na dan Sekife, koju oni sami nazivaju pogreškom i da Allah sačuva njenog zla, naći ćemo da je Ebu Bekr izumio ideju nasljeđivanja hilafeta u islamu pa je odredio da halifa nakon njega bude Omer ibn Hattab.Isto tako Omer ibn Hattab je izabrao Abdurahman ibn Avfa da izabere za halifu jednog od petorice koje je Omer odabrao i naređuje mu da ubije one koji se suprotstave.

 

A kada je Muavija došao na vlast on je najbolje primijenio ovo načelo (nasljeđivanje prijestolja), pa određuje svog sina Jezida za nasljednika, a Jezid određuje svog sina Muaviju za svog nasljednika.Od tog vremena, hilafet prelazi iz ruke u ruku onih koje je Poslanik oslobodio na dan osvajanja Mekke s generacije na generaciju, pa je svaki halifa za svog nasljednika imenovao sina, brata ili nekog od svojih rođaka.

 

Isto su radile i abasijske halife od dana kada su uspostavili abasijsku dinastiju, pa dok ih nije nestalo. Isto su radili vladari osmanske države od dana kada je uspostavljena, pa do vremena njenog pada sa dolaskom Kemala Ataturka na vlast.Obzirom da ehli sunnet vel džemaat zastupa ovakav oblik hilafet u svim krajevima svijeta, i kroz cijelu islamsku povijest, danas vidimo da u Saudiji, Maroku, Jordanu i svim zemljama Zaljeva, primjenjuju ovo načelo nasljeđivanja vlasti koji su oni naslijedili od “njihovog dobrog selefa (prethodnika)”.

 

Pod pretpostavkom da je ispravna njihova teorija u koju vjeruju, a to je da je Poslanik, s.a.v.a., ostavio da se šurom izabere halifa i da Kur'an to potvrđuje, oni su radili suprotno Kur'anu i sunnetu i promijenili su sistem “demokratske šure” u sistem despotskog samovoljnog nasljeđivanog prijestolja.

 

A pod pretpostavkom da je Poslanik, s.a.v.a., hadisom odredio Ali ibn Ebi Taliba za halifu, kao što tvrde šije, onda se ehli sunnet vel džemat suprotstavio jasnom Poslanikovom sunnetu i Allahu, jer Božiji Poslanik ne radi ništa bez dozvole svoga Gospodara.I sami su svjesni da je ova teorija šure neispravna jer je prve halife nisu primjenjivale, niti radile po njoj. Isto tako su svjesni neispravnosti teorije “nasljeđivanja prijestolja” i potom to pravdaju hadisima:

 

“Poslije mene hilafet će biti trideset godina, a onda će doći silni kraljevi.”

 

I kao da oni žele ubijediti i druge u ono u što su sebe uvjerili, a to je da vlast pripada Allahu i da je on stavlja gdje hoće i da je vladare i sultane Allah odredio da vladaju ljudima, i zato im se mora pokoravati i ne smije se buniti protiv njih.Ovo je duga rasprava koja bi nas uvukla u raspravu o kada i kaderu, a o čemu smo govorili u knjizi Sa onima koji su iskreni i ne želimo se više vraćati tome.

 

Dovoljno je da znamo da se ehli sunnet vel džemaat još nazivaju kaderije zbog ovakvih njihovih tvrdnji.Rezultat je da ehli sunnet vel džemaat vjeruje u nasljeđivanje vlasti i smatraju to legalnim, zakonskim hilafetom.

To nije zato što je to naredio Božiji Poslanik ili što je on odredio nasljednika, jer oni to najoštrije negiraju, već zato što je Ebu Bekr odredio za svog nasljednika Omera. Omer je izabrao šestoricu koji će izabrati halifu, a Muavija je imenovao svog sina za nasljednika itd.

 

Niko od njihove uleme niti ijedan od Imama četiri mezheba nije rekao da je emevijski ili abasijski ili osmanski hilafet nelegalan i nezakonit. Naprotiv, vidimo ih kako žure položiti prisegu, dati podršku i legalitet njihovom hilafetu. Zato većina uleme tvrdi da je zakonit i legalan hilafet onog ko ga je silom uzeo i nije im važno da li je on dobročinitelj ili silnik, bogobojazan ili griješnik.

 

Dr. Ahmed Mahmud Subhi o ovome kaže:

“Stav ehli sunneta po pitanju hilafeta jeste potčinjavanje stvarnosti bez davanja podrške ili suprotstavljanja.”

[Nazarijjetu-l-imameti, Mahmud Subhi, str. 23]

 

Ali, stvarnost je ta da ehli sunnet podržava i takav hilafet, štose može vidjeti iz riječi Ahmed ibn Hanbela koje prenosi Ebu Jaala Fera:

“Hilafet je potvrđen i ispravan čak i kada se preuzme silom, a ne treba mu ugovor.”

 

U predaji Abdul ibn Malik Attara kaže:

“Ko sabljom pobijedi, pa postane halifa i sebe nazove emirul mumininom, nijednom muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da zanoći, a da ga ne smatra vođom, bio dobročinitelj ili tlačitelj.”

 

Kao dokaz navodim riječi Abdullah ibn Omera: “Mi smo sa onim ko pobjedi!” I tako je ehli sunnet vel džemaat postao zalog ove novotarije - novotarije nasljeđivanja prijestolja - pa oni zakletvu polažu pobjedniku, bez obzira na njegovu pobožnost, bogobojaznost i znanje (bio dobročinitelj ili tlačitelj).

 

Dokaz tome je da je većina ashaba koji su se borili sa Poslanikom, s.a.v.a., protiv Muavije ibn Ebi Sufjana u nekoliko bitaka, kasnije su mu položili zakletvu i priznali ga za emirul-muminina, kao što su prihvatili Mervan ibn Hakema koga je Božiji Poslanik nazvao “slabićem”. Protjerao ga iz Medine i rekao: “Neće sa mnom stanovati ni živ, ni mrtav.”

 

I ne samo to, oni su prihvatili i hilafet Jezid ibn Muavije i položili su mu zakletvu da je on vođa vjernika, a kada se Husejn, unuk Allahova Poslanika, pobunio protiv njega, oni suga ubili, njega i njegovu porodicu kako bi potvrdili ispravnost Jezidova hilafeta. Neka ulema čak tvrdi da je Husejn ubijen sabljom svog djeda, a ima i onih koji do današnjih dana pišu knjige o “emirul mumininu Jezid ibn Muaviji”.

 

Sve ovo je njihovo pružanje podrške Jezidovoj vladavini, a osuđivanje Husejna, jer se pobunio protiv njega.Kada znamo sve ovo, ne preostaje nam ništa drugo do da priznamo da je ehli sunnet vel džemaat radio suprotno sunnetu koji pripisuju Poslaniku, a to je da je on ostavio šuru,dogovaranje i da muslimani mogu tako izabrati halifu.

 

A što se tiče šija oni se drže načela Imameta, a to je da su Allah i Njegov Poslanik odredili halifu eksplicitno.Kod šija je Imamet ispravan samo investiturom (određen autoritativnim tekstom) i može biti dat samo masumu, najučenijem, najbogobojaznijem i najboljem. Kod njih nije dozvoljeno dati prednost manje vrijednom pored vrjednijeg.

 

I zato vidimo da su oni, prvo odbili prihvatiti hilafet ashaba, a drugo hilafet ehli sunneta vel džemaata.Obzirom da tekstovi, predaje koje šije navode po pitanju hilafeta, se doista nalaze u knjigama, sahihima ehli sunneta vel džemaata, ne preostaje nam ništa drugo nego da priznamo da su šije oni koji se pridržavaju ispravnog, vjerodostojnog sunneta.

 

Bilo da kažemo da je to stvar šure ili investiture u pogledu hilafeta, jedino su šije u pravu, jer jedina osoba koja je određena i investiturom i šurom jeste Ali ibn Ebi Talib.

 

Niko od muslimana, bilo da je šija ili sunija, ne može tvrditi da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ukazao na nasljeđivanje hilafeta, bilo direktno ili indirektno.Niko od muslimana, bilo šija ili sunija, ne može reći da je Božiji Poslanik rekao:

 

“Ostavljam vam šuru, pa izaberite koga hoćete za halifu poslije mene.”

 

Upućujemo poziv svima da nam donesu makar jedan hadis o ovome, a ako to ne urade, a neće uraditi, neka se vrate potvrđenom Poslanikovom sunnetu i vjerodostojnoj islamskoj povijesti.

 

Možda će onda pronaći pravi put i krenuti njime. Ili,oni kažu da je Božiji Poslanik zanemario ovo opasno pitanje i nije objasnio njegova učenja kako ummet ne bi ušao u svađe i slijepu fitnu koja bi pocijepala njihovo jedinstvo i skrenula ih sa Allahovog pravog puta.

 

A mi danas vidimo da i griješni vladari i tirani razmišljaju o životnom putu svog naroda poslije njihove vladavine, pa nastoje uvijek odrediti onoga koće ga zamijeniti, a kako da to ne uradi onaj koga je Allah poslao kao milost svjetovima!?