Onaj ko je pažljivo pratio ovaj sastanak između Imama Malika i tiranskog halife Ebu Džafera Mensura, a i kroz dijalog koji su vodili može se primijetiti ono što i zaključujmo, a to je slijedeće:
Prvo:
Primjećujemo da je abasijski halifa smijenio svog namjesnike Medine, koji je bio njegov amidžić i jedan od bližih mu ljudi, a poslije smjenjivanja ga je čak i ponizio.
Zatim se izvinuo Imamu Maliku za ono što je uradio njegov amidžić i Allahom mu se zaklinje da on to nije naredio, niti je znao, niti je bio zadovoljan kada je ta vijest došla do njega. Sve ovo upućuje na potpuno slaganje između dvojice ljudi, i na položaj koji je Imam Malik imao kod Ebu Džafera Mensura do te mjere da ga je on lično primio sam i to u odjeći koju nosi kada ne prima goste.
Zatim ga je stavio da sjedi na mjesto koje nikad nije niko sjeo, tako da se halifin sin uplašio i vratio se unazad kada je vidio da Malikova koljena dotiču koljena njegovog oca.
Drugo:
Iz Mensurovih riječi upućenih Maliku:
‘Stanovnici Mekke i Medine su u dobru sve dok si ti među njima, ti si im sigurnost od Allahove kazne i prijetnje, Allah je zbog tebe otklonio od njih veliki događaj.’, saznajemo da su stanovnici haremejna željeli podići pobunu protiv halife i njegove tiranske vladavine, ali ih je Imam Malik smirio i osujetio njihovu pobunu nekim fetvama, kao što je fetva o obaveznosti pokoravanja Allahu, Njegovom Poslaniku i onima koji imaju autoritet (a to je vladar u ovom slučaju). Ljudi su se smirili nakon ove fetve i nisu se više bavili mišlju da se bore protiv halife.
Allah je tom fetvom otklonio halifino ubistvo. (Nema kontradikcije između njegove dvije fetve o poništenju zakletve koja je uzeta silom i fetve o obaveznoj pokornosti prema vladaru. Ovo prenose mnogi hadisi, ja ću ovdje spomenuti samo neke kao primjer:
“Ko izađe iz pokornosti vladaru, pa tako umre, umro je džahilijetskom smrću.“ Drugi je: “Moraš slušati i pokoravati se, pa i kad bi vladar uzeo sve što imaš i kada bi te izbičevao.”)
Zato je Mensur rekao Maliku:
“Stanovnici Mekke i Medine su ljudi koji najbrže potaknu fitnu i najslabiji su pred njima, Allah ih ubio, gdje idu?”
Treće:
Halifa je kandidovao Malika da bude učenjak na kojeg će se ugledati u svim islamskim krajevima, zatim njegov mezheb stavlja u obavezu svim ljudima i prisiljava ih da ga slijede metodama zastrašivanja i prijetnji, i poticanja. Metodi poticanja su njegove riječi: “Tražit ćemo od stanovnika svih oblasti da mu se ne suprotstavljaju i da sude samo po tvojim knjigama, da tebi šalju svoja izaslanstva i tebi šalju svoja pisma u danima hadža.” A metodi zastrašivanja su:
“da će prisiliti stanovnike Iraka da slijede Malikov mezheb, ubit ćemo njihove vođe, a bičevima ćemo isjeći njihova leđa.”
Iz ovog djela razumijemo šta su sve preživljavale jadne šije od strane vladara silnika koji su ih progonili i ubijali da bi ih prisilili da ostave Imame Ehli-bejta i da počnu slijediti Malika i njemu slične.
Četvrto:
Primjećujemo da su i Imam Malik i Džafer Mensur imali ista vjerovanja kod davanja prednosti nekim ashabima i halifama koji su silom preuzeli hilafet. O tome Malik kaže: “Zatim je poveo razgovor o nauci i fikhu, pa sam vidio da je najučeniji među ljudima. A onda je poveo razgovor o prethodnicima i ulemi koji su prošli, pa sam vidio da ih on najbolje poznaje.”
Nema sumnje da Ebu Džafer Mensur razmjenjuje ista osjećanja sa Imam Malikom i iste ideje, jer mu je jednom prilikom prije rekao:
“Allahom se kunem, poslije emirul muminina ne nalazim nijednog učenijeg čovjeka, sem tebe, ni razumnijeg.” (Tarihul hulefai, Ibn Kutejbe 2/142) , a pod emirul mumininom misli na sebe, naravno. Iz onoga što je prethodilo, razumijemo da je Imam Malik bio nasibija, jer nije priznavao hilafet Zapovjednika vjernih, Ali ibn Ebi Taliba, i nikada ga nije priznao, a već smo potvrdili da su oni negirali to što je Ahmed ibn Hanbel priznao Alijev hilafet i stavio u obavezu sve ono što i drugim halifama prije njega, a nepotrebno je objašnjavati da je Malik umro mnogo prije rođenja Ahmed ibn Hanbela.
Ovome dodajem da se Malik, u prenošenju hadisa, oslanjao na osvjedočenog nasibiju Abdullah ibn Omera koji je govorio da oni u Poslanikovo vrijeme nisu nikog ravnim smatrali Ebu Bekru, zatim Omeru, a onda Osmanu, a nakon njih su svi ljudi isti. Abdullah ibn Omer je najpoznatiji prenosilac hadisa kod Malika i najveći broj hadisa u Muvetta, on prenosi, a isto tako i Malikov fikh potiče od njega.
Peto:
Primjećujemo da politika koja počiva na nepravdi i zločinu želi ljudima nametnuti ono čime su oni zadovoljni od fetvi koje su oni napisali, a ne obavezuju ih da slijede Kur’an i sunnet. Mensur je rekao Maliku:
“Uzmi ovo znanje i zapiši ga u knjige, pri tome se kloni oštrine Abdullaha ibn Omera, olakšica Ibn Abbasa i izuzetaka ibn Mesuda. Nastoj od svega uzeti sredinu, ono u čemu su se složili Imami i ashabi, kako bi ljude prisilili da slijede tvoje znanje i knjige.”
Iz ovoga nam se jasno razjašnjava da je mezheb ehli sunneta vel džemaata mješavina strogosti Ibn Omera, olakšica Ibn Abbasa, izuzetaka Ibn Mesuda i onoga što Malik smatra da je dobro i da je sredina koju su slijedili Imami, a to su: Ebu Bekr, Omer i Osman, i ono što su se ashabi saglasili, a to su oni ashabi s kojima je zadovoljan halifa, Ebu Džafer Mensur. U ovome nema ništa od Poslanikovog, s.a.v.a., sunneta koji prenose čisti Imami iz njegovog potomstva, a koji su živjeli u vrijeme Mensurovo i Malikovo, a halifa je radio na njihovom izoliranju i udaljavanu.
Šesto:
Primjećujemo da prva knjiga napisana o sunnetu iz hadisa ashaba i tabiina jeste knjiga Imama Malika Muvetta, a napisao je po traženju samog halife kako bi ljude mogao prisiliti da je slijede, a ako treba i ubijajući ih, što potvrđuje govor samog halife Mensura. I ovi hadisi su izmišljotine Emevija i Abasija, hadisi koji služe njihovim interesima, jačaju njihovu vlast i moć, i udaljavaju ljude od islama s kojim je došao Poslanik, s.a.v.a.
Sedmo:
Primjećujemo da se Imam Malik bojao samo stanovnika Iraka jer su oni bili sljedbenici Ali ibn Ebi Taliba.
Oni su bili napunjeni njegovim znanjem i fikhom, a oponašali su čiste Imame od njegova potomstva. Nisu pridavali nikakvu važnost Maliku, niti njemu sličnim. Zbog toga što su znali da su oni neprijateljski raspoloženi prema Imamu Aliju i da se ulizuju vladarima, prodajući svoju vjeru za dirheme i dinare.
Zato je Malik rekao halifi: “Allah učinio dobrim vladara, stanovnici Iraka nisu zadovoljni našom naukom, niti u njihovim djelima vidim naše mišljenje.” A Mensur mu nadmeno odgovara: “Natjerat ćemo ih da slijede tvoj fikh, pobit ćemo njihove vođe, a leđa ćemo im isjeći bičevima.” Iz ovoga shvatamo kako su se proširili mezhebi koje su izmislili vladari i koje su nazvali mezhebima ehli sunneta vel džemaata.
Čudno u svemu ovome je što vidiš da se Ebu Hanifa ne slaže sa Malikom, a Malik se ne slaže s njim, a ova dvojica se opet ne slažu sa Šafijom i Ibn Hanbelom, i ova dvojica se ne slažu međusobno, pa onda i sa prvom dvojicom se ne slažu. Ne postoji nijedno pitanje o kojem su se sva četvorica složila, sem, možda, veoma rijetko. I uprkos tome, svi oni su ehli sunnet vel džemaat. Koji je to džemaat, koja je to skupina: malikijska, hanefijska, šafiijska ili hanbelijska?!
Nije ni ova, ni ona, to je džemaat Muavije ibn Ebi Sufjana, a to su oni koji su se složili s njim u proklinjanju Ali ibn Ebi Taliba i to učinili sunnetom, običajem koji je trajao 80 godina. Zašto je dozvoljeno neslaganje i mnogobrojnost mišljenja i fetvi kada se radi o jednom pitanju, pa njihovo neslaganje postaje milošću, sve dok je ograničeno na četiri mezheba, a ako se s njima ne slaže drugi mudžtehid, nazovu ga nevjernikom i otpadnikom iz islama?
Zašto i neslaganje šija sa njima ne protumače kao neslaganje među njima, ako su pravedni i pameti imaju? Ali, grijeh šija se ne može oprostiti, jer oni nikom ne daju prednost nad Zapovjednikom vjernih, i ovo je suština neslaganja koje ehli sunnet vel džemaat ne može podnijeti, a ovaj džemaat se složio u jednoj stvari, a to je udaljavanje Alija od hilafeta i uništenje njegovih fadileta i činjenica o njemu.
Osmo:
Primjećujemo da vladari koji su silom uzimali imetke muslimana, sada ih vidimo kako te imetke i svojinu, velikodušno poklanjaju lošoj ulemi i onima koji im se ulizuju, kako bi kupili njihove duše i vjeru za dinare.
Malik kaže: “Zatim je naredio da mi se da l.000 dinara u čistom zlatu i mnogo odjeće, a naredio je da se da i mom sinu l.000 dinara.”
Ovo je priznao sam Malik protiv sebe, jer on o tome nije često govorio. Malik se osjećao neugodno i nije želio da drugi ljudi vide poklone koje je dobio. To razumijemo iz Malikovih riječi:
“Kada mi je evnuh stavio odjeću na pleća, ja sam se izmakao, jer je nisam želio nositi, i oslobađao se toga. Kada je to Mensur shvatio, naredio je evnuhu da tu odjeću odnese do Malikove deve, kako to svijet ne bi vidio.
Nema komentara:
Objavi komentar