Ono što nam dokazuje da su Imami četiri mezheba ehli sunneta, također, prekršili propise Allahove knjige i Poslanikova sunneta, a koji im naređuju slijeđenje čistog potomstva, jeste to što nijedan od ovih mezheba ne nalazimo da je pogeo vrat, da se popeo na njihovu lađu i da poznaje Imama svog vremena. Imamo Ebu Hanifu koji bio učenik Imama Džafera Sadika, čije su riječi poznate:
“Da nije bilo ovih dvije godine (misli na učenje kod Imama Sadika), Numan bi propao!”
Nalazimo da je on izmislio mezheb koji počiva na kijasu (analogiji) i djelu po ličnom nahođenju kada imamo jasan kur'anski tekst ili Poslanikovu predaju. Pa, imamo Malika, koji je također učio kod Imama Sadika, i od njega se prenosi da je rekao:
“Oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti se srce dosjetilo učenijeg čovjeka od Džafera Sadika.”
Vidimo da je i on utemeljio mezheb u islamu, a ostavio Imama svoga vremena, za kojeg sam svjedoči da je najučeniji čovjek u svom vremenu. Ali, abasijski vladari su ga uzdigli i nazvali Imamom Medine nakon čega je Malik postao slavan, moćan i velik.
Zatim, imamo Šafiju, koji je bio optužen da je počeo slijediti Ehli-bejt, jer je o njima izrekao svoje poznate stihove:
O Porodico Božijeg Poslanika, ljubav prema vama je farz, obaveza, od Allaha u Kur'anu objavljena, Od uzvišenosti, dovoljno vam je što onaj ko na vas salavat ne donosi, nema salavata ni na njega.
Isto tako, Šafiji se pripisuju i slijedeći stihovi u pohvalu Ehlibejta:
“Kada sam vidio ljude kako ih mezhebi njihovi odvedoše u mora zabluda i neznanja ja sam se, sa Allahovim imenom, popeo na lađu spasa, a to je Ehlibejt Pečeta Poslanika, i prihvatio sam se Allahovog užeta, a to je njihova zaštita, kao što nam je i naredio da se prihvatimo užeta.”
Poznate su njegove riječi:
“Ako rafidija znači ljubav prema Poslanikovoj porodici, neka posvjedoče i nebesa i Zemlja da sam ja rafidija.”
Ako i nebesa i Zemlja svjedoče da je on rafidi zašto onda nije odbio prihvatiti mezhebe koji su osnovani protiv Ehli-bejta, i ne samo to, nego je i on izmislio mezheb koji nosi njegovo ime, a ostavio je Imame Ehli-bejta koji su živjeli u njegovo vrijeme?
Zatim, Imamo Ahmed ibn Hanbela koji je javno prihvatio Alijev hilafet i pripojio ga hulefai rašidinima, nakon što je bio odbačen i izolovan. O Aliju je napisao knjigu El-Fadail (Odlike), i bile su poznate njegove riječi:
“Ni o jednom ashabu nije izrečeno toliko odlika i vrlina, koje se nalaze u sahihima, kao što je izrečeno o Aliju, r.a.”
Ali, i on ima svoj mezheb koji se i zove hanbelijski mezheb, uprkos svjedočenjima njegovih savremenika da on nije fakih. Šejh Ebu Zehra kaže:
“Mnoga ulema ne ubraja Ahmed ibn Hanbela u fakihe.”, kao i Ibn Kutejbe koji je veoma blizak njegovom vremenu, i također, Ibn Džerir Taberi i drugi.
(Knjiga Ahmed ibn Hanbel od Ebu Zehre, str. l70)
Onda je došao Ibn Tejmije, podigao zastavu hanbelijskog mezheba i u njega je unio neke nove teorije koje zabranjuju posjetu kabura i gradnju na njima, zatim zabranjuje tevessul (traženje blagoslova putem Poslanika, s.a.v.a., i Ehli-bejta). Kod njega je ovo sve širk.
Ovo su ta četiri mezheba i njihovi Imami kojima se pripisuju ove riječi o čistom potomstvu, Ehli-bejtu. Pa, oni ili govore ono što ne rade, a to Allah mnogo mrzi, ili, oni nisu izmislili te mezhebe, ali njihovi sljedbenici, emevijski i abasijski priljepci, su osnovali ove mezhebe uz pomoć vladara, silnika, a zatim su ih, poslije njihove smrti, njima pripisali. A ovo ćemo saznati u nastavku knjige, inšaallah.
Zar se i vi ne čudite ovim imamima koji su živjeli u vrijeme u kojem su živjeli Imami Ehli-bejta, zatim su skrenuli sa njihovog pravog puta i nisu od njih tražili uputu, nisu nastojali uzeti od njihove svjetlosti, i nisu dali prednost hadisima koje oni prenose od djeda im Božijeg Poslanika, s.a.v.a., nego su dali prednost jevrejskom rabinu, Kaabu i Ebu Hurejri Dusiju o kojem je Zapovjednik vjernih, Imam Ali rekao:
“Čovjek koji je najviše iznio laži na Božijeg Poslanika je Ebu Hurejre Dusi.”
Isto je o njemu rekla i Aiša kćerka Ebu Bekrova. Pored njih dali su prednost Abdullah ibn Amru, nasibiji, koji je bio poznat po svojoj mržnji prema Imamu Aliju i nije mu htio dati prisegu, nego ju je dao imamu zablude, Hadžadž ibn Jusufu.
Oni daju prednost i Amr ibn Asu, Muavijinom pomoćniku u prevari i licemjerstvu. Zar se ne čudite kako su ovi imami sebi dozvolili pravo propisivanja u Allahovoj vjeri i dodavanja svojih mišljenja i idžtihada, sve dok nisu uništili Poslanikov sunnet onim što su izmislili od kijasa, otvaranjem vrata izgovorima i druge novotarije, o kojima Allah nije govorio?!
Zar su Allah i Njegov Poslanik zanemarili upotpunjavanje vjere, pa je njima bilo dozvoljeno da je upotpune svojim idžtihadom, i da postupaju sa halalom i haramom onako kako se njima čini ispravnim?!
Zar se ne čudite ljudima muslimanima koji tvrde da se drže sunneta kako oponašaju ljude koji nisu poznavali Poslanika, s.a.v.a., a ni on njih nije poznavao?! Imaju li oni kakav dokaz iz Allahove knjige ili iz sunneta Njegova Poslanika za slijeđenje i oponašanje ove četvorice Imama, osnivača mezheba?!
Upućujem izazov i džinima i ljudima da donesu makar jedan dokaz o tome iz Allahove knjige ili iz sunneta Njegova Poslanika. Ne, tako mi Allaha neće uspjeti, pa makar jedni drugima pomagali. Ne, tako mi Allaha, ne postoji nikakav dokaz o tome, ni u Allahovoj knjizi ni u sunnetu Njegova Poslanika.
Ali postoje dokazi o slijeđenju i oponašanju čistih Imama iz Poslanikove Porodice. O ovome postoje mnogobrojni dokazi, jasni argumenti i očigledne činjenice.
“Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni!”Hašr, 2
Nema komentara:
Objavi komentar