Postovani čitaoče, neka te ne uznemirava ovaj naslov. Ti, zahvaljujući Allahu, ideš putem istine, kako bi na kraju stigao do Allahova zadovoljstva. Ne dozvoli da šejtanove spletke, niti oholost, niti slijepa pristrasnost ovladaju tobom i spriječe te da dođeš do ovog željenog cilja, izgubljene istine i vječnog Dženneta.
Već smo govorili da oni koji sebe nazivaju ehli sunnet vel džemaat, oni tvrde da postoji hilafet hulefai rašidina (pravednih halifa) njih četvorice: Ebu Bekr, Omer, Osman i Ali. Ovo je ono što svijet danas zna. Ali, ima jedna bolna istina, a to je da Ali ibn Ebi Talib kod ehli sunneta nije bio ubrojan u hulefai rašidine niti su priznavali legalnost njegovog hilafeta. Ali je pripojen trojici halifa mnogo kasnije i to 230. godine po hidžri, u vrijeme Ahmed ibn Hanbela.
A što se tiče ashaba, koji nisu bili šije, halifa, vladara i namjesnika, koji su vladali muslimanima od vremena Ebu Bekra pa do vremena abasijskog halife, Muhamed ibn Rešida Mu'tesima, nisu priznavali hilafet Ali ibn Ebi Taliba. I ne samo da ga nikad nisu priznali, nego je među njima bilo onih koji su ga proklinjali i nisu ga smatrali muslimanom, jer da jesu, kako bi im bilo dozvoljeno da ga proklinju sa minbera?!
Vidjeli smo kakva je bila politika Ebu Bekra i Omera u izoliranju i udaljavanju Alija. Poslije njih dolazi Osman, pa ga nastoji što više poniziti i umanjiti njegov značaj, tako da mu je jednom čak zaprijetio progonstvom, kao što je prognao Ebu Zerra Gafarija.
Kada je Muavija postao namjesnik, on je još više nastojao da ga proklinje, a to je nalagao i drugim ljudima. U tome su ustrajali svi vladari Emevije, u svakom gradu i selu, i to je potrajalo 80 godina. (Svi, sem Omer ibn Abdulaziz (neka mu se Allah smiluje!)) Ovo proklinjanje i odricanje od Alija i njegovih pristalica se nastavilo i više od toga. Pa, Mutevekkil, abasijski halifa, zbog ogromne mržnje koju je osjećao, stvar je dotle došla da je prekopao kabur Alijev i kabur Husejnov, a to je bilo 240. h. g.
A Velid ibn Abdulmelik, emirul muminin u svoje vrijeme, držao je hutbu jednog petka i rekao sa minbera: “Hadis koji se prenosi od Božijeg Poslanika kada kaže: ‘Ti si u odnosu na mene kao što je Harun u odnosu na Musaa.’, je sahih, vjerodostojan, ali je promijenjen, jer Božiji Poslanik je tada rekao:
‘Ti si u odnosu na mene kao što je Karun u odnosu na Musaa.’, i slušaocima je to ostalo nejasno.”
(Tarih Bagdad, 8/266.)
U vrijeme Mu'tesimovo, povećao se broj bezbožnika i nevjernika i onih koji su mnogo raspravljali o ilmul kelamu, a prošlo je vrijeme pravednih, ljudi su bili zaokupljeni marginalnim problemima. Iskušenje Ahmed ibn Hanbela je bilo u njegovoj tvrdnji da je Kur’an praiskonski i da nije stvoren, jer ljudi su počeli slijediti vjeru svojih vladara i vjerovati da je Kur’an stvoren, da je nastao aktom stvaranja.
I kada je Ahmed ibn Hanbel povukao svoje tvrdnje iz straha od Mu'tesima, izašao je iz ovog iskušenja i postao poznat poslije toga. Njegova zvijezda je zablistala u vrijeme hilafeta Mutevekkila, među muhaddisima. (Ehlul hadis ili muhaddisi, to su ehli sunnet vel džemaat.) I tada je Ali ibn Ebi Talib pripojen trojici prvih halifa.
Možda je Ahmed ibn Hanbel bio zaslijepljen sahih hadisima koji su govorili o odlikama Imama Alija i koji su izašli na svjetlo dana, uprkos nastojanjima vladara iz svih dinastija da to spriječe.
Imam Ahmed kaže:
“Ni o jednom čovjeku nije rečeno toliko odlika u lijepim hadisima, kao što je to rečeno o Ali ibn Ebi Talibu.”
Od tog vremena, on priznaje da je njegov hilafet ispravan, nakon što su ga drugi negirali. Dokaz tome: U Tabkatul-hanabila, poznatoj i vjerodostojnoj knjizi kod njih, prenosi se od Ebu Jaala sa senedom od Vedize Hamsi da kaže:
“Ušao sam kod Ahmed ibn Hanbela kada je on objavio ispravnost Alijeva hilafeta, neka je Allah zadovoljan s njim!
Pogledaj ovog što govori, iako ne proklinje Alija, niti ga psuje, on kaže: Allah je bio njime zadovoljan!, ali ne prihvata da se Ali ubroji u halife i to osporava i Ahmed ibn Hanbelu.
A kada kaže: ‘Mi smo to spominjali’, upućuje da on govori u ime skupine, a to je ehli sunnet koji su ga poslali Ahmed ibn Hanbelu da mu protuvrječi.) pa sam mu rekao:
‘O Ebu Abdullah, ovo je klevetanje i kritikovanje Talhe i Zubejra!’ On je rekao: ‘Ružno je to što kažeš, šta smo mi to spominjali njihovo ratovanje?’
Rekao sam: ‘Allah te popravio, spomenuli smo to kad si ti dao vlast Aliju, kad si priznao njegov hilafet i ono što je dužnost Imama prije njega!’ Rekao mi je: ‘A šta me u tome sprječava?’
Rekao sam: ‘Hadis Ibn Omera.’ Onda mi je rekao: ‘Omer je bolji od njegovog sina, pa je bio zadovoljan Alijem da bude halifa, jer ga je izabrao u šuru. Ali je sebe nazvao Zapovjednikom vjernih, a zar da ja kažem da vjernici nemaju zapovjednika?! Rekao je: ‘Onda sam otišao od njega.’”
(Tabekatul hanabila, 1/292. )
Iz ove priče, jasno nam je da ehli sunnet nisu prihvatali Alijev hilafet i nisu vjerovali da je ispravan sve do poslije Ahmed ibn Hanbela na duže vrijeme, što nikom nije skriveno. Iz ovoga je jasno da je govornik vođa ehlu sunneta vel džemaata i njihov govornik, jer oni su odbijali prihvatiti Alijev hilafet, a kao dokaz su navodili hadis Abdullaha ibn Omera, fakiha ehli suneta, a koji prenosi i Buharija u svom Sahihu.
Obzirom da oni vjeruju da je Buharija najvjerodostojnija knjiga poslije Kur’ana, onda su oni morali odbijati priznanje Alijevog hilafeta. Ovaj hadis smo navodili u knjizi Pitajte one koji znaju, ali ne smeta da se ponovi, jer u ponavljanju je korist. Prenosi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera da kaže:
“U vrijeme Poslanikovo smo smatrali jedne bolje od drugih, pa smo dali prednost Ebu Bekru, zatim Omer ibn Hattabu i Osman ibn Affanu, r. a.”
(Sahih Buhari, 4/191, kitabu bedil halki, babu fadli Ebi Bekri beade-Nebijji.)
Buharija bilježi i drugi hadis od Ibn Omera, koji je jasniji od prvog, pa Abdullah ibn Omer kaže:
“U Poslanikovo vrijeme nikog nismo smatrali ravnim Ebu Bekru, zatim Omeru, zatim Osmanu, a poslije smo ostavili Poslanikove ashabe i nismo davali prednost jednih nad drugim.”
(Sahih Buhari, 4/203, babu menakibi Osman ibn Affan iz kitabu bedil halki.)
I zbog ovog hadisa, u kojem Božiji Poslanik, s.a.v.a., nema nikakvog udjela, nego je jedna od izmišljotina Abdullaha ibn Omera čija je zavist i mržnja spram Aliju bila poznata, ehli sunnet je izgradio svoj mezheb na nepriznavanju Alijevog hilafeta.
Zbog ovih i njima sličnih hadisa, Emevije su učinile dozvoljenim psovanje i proklinjanje Alija, a vladari od vremena Muavije pa do dana Mervana ibn Muhameda ibn Mervana, l30. g. po hidžri, ustrajali su u proklinjanju Alija sa minbera i ubijanju onih koji su ga slijedili ili koji bi se suprotstavili njihovom prokinjanju. (lzuzetak su dvije godine kada je vladao Omer ibn Abdulaziz koji je zabranio proklinjanje Alija, ali nakon njegova ubistva ponovo su počeli sa proklinjanjem, pa i više od toga, iskopali su njegov kabur i zabranili da se iko zove njegovim imenom.)
Godine 132. po hidžri, od vremena Abbasa Seffaha, uspostavila se vladavina dinastije Abasija pa sve do vremena Mutevekkila, 247. h. g. Svo ovo vrijeme nastavilo sa sa odricanjem od Alija i njegovih pristalica, različitim metodama shodno prlikama i okolnostima, jer je abasijska država počivala na rušenju Ehli-bejta i njihovih pristalica.
Ponekad, vladari ne bi javno proklinjali Alija, ako bi tako zahtijevala državna dobrobit, ali su zato tajno proklinjali više nego Emevije i iskoristili su povijesno iskustvo koje je na vidjelo iznijelo nepravednost spram Ehli-bejta i njihovih sljedbenika i saosjećanje ljudi sa njima. Vladari su pribjegli lukavstvu kako bi stvari okrenuli u njihovu korist i približili su se Imamima Ehli-bejta, ne iz ljubavi prema njima i priznavanju njihovih prava, nego da bi zaustavili narodne pobune koje su se javljale u svim krajevima države i prijetile njihovom opstanku.
To je uradio Memun ibn Harun Rešid sa Imamom Ali ibn Musa el-Rida. A kada bi vlast uništila unutrašnje pobune i ovladala situacijom, ponovo bi počeli sa ponižavanjem Ehli-bejta, kao što je uradio abasijski halifa Mutevekkil, koji je bio poznat po svojoj mržnji spram Alija, pa je čak iskopao njegov i Husejnov kabur.
I zbog svega ovoga što smo rekli, da se zaključiti da ehli sunnet vel džemaat nije priznavao Alijev hilafet sve do poslije Ahmed ibn Hanbela. Tačno je da je Ahmed ibn Hanbel to prvi rekao, ali ehlul-hadis se nisu tome povinovali i nisu htjeli prihvatiti zbog toga što su slijedili Abdullah ibn Omera.
I zato je trebalo proći jedno duže vrijeme, kako bi svijet prihvatio tu ideju ili misao koju je javno iznio Ahmed ibn Hanbel, a što je hanbelije prikazalo pravednima i bliskim Ehlibejtu, čime su se odlikovali nad drugim sunijskim mezhebima: malikijama, hanefijama i šafijima, a koji su se takmičili u pridobivanju sljedbenika.
I zato se ova misao morala prihvatiti i ugraditi. Tokom vremena, cijeli ehli sunnet vel džemaat se izjasnio i prihvatio riječi Ahmed ibn Hanbela o priznanju Alijevog hilafeta i sve ono što pripada trojici drugih halifa od poštovanja i časti. Zar ovo nije najveći dokaz da su ehli sunnet vel džemaat bili od nasibija, tj. onih koji su mrzili Alija i radili na njegovom uništenju?
Neko će upitati: Kako to može biti tačno, kada mi danas, vidimo da ehli sunnet vel džemaat voli Imama Alija i zadovoljni su s njim? Odgovorićemo: Da, kada je došlo vrijeme u kojem nije više bilo Imam Ehli-bejta i s time više nije bilo nikog ko će plašiti vladare i prijetiti njihovoj vlasti. Uništen je islamski hilafet, a vlast su preuzeli Mongoli, Tatari i carevi. Vjera je oslabila, a muslimani su bili zaokupljeni umjetnošću, svirkom, zabavom, vinom i robinjama.
Zapostavili su namaz, a slijedili svoje strasti. Dobro je kod njih postalo ružnim, a ružno dobrim. Nered je zavladao i kopnom i morem. Tada su muslimani zaplakali za svojim prethodnicima, pjevali su im ode u čast i sjećali se njihovih vremena, pa su ih nazvali “zlatna vremena”.
Kako su za njih najbolja vremena bila vrijeme ashaba, jer su oni ti koji su osvojili nove prostore i proširili islamsku državu i na istok i na zapad, i njima su se pokorili perzijski carevi i kraljevi, svi su se složili da budu zadovoljni s njima, a i Ali ibn Ebi Talib je bio među njima. I kada ehli sunnet vel džemaat govori o njihovoj pravednosti, ne mogu izdvojiti Alija između ashaba, jer je i on jedan od njih.
A kada bi ga izdvojili, osramotili bi se i otkrilo bi se svakom razumnom čovjeku i onome ko traži istinu. Običnim ljudima su prikazali da je on četvrti od hulefai rašidina, a on je “vrata na gradu znanja”, neka je Allah zadovoljan s njim! A mi ih pitamo: Zašto ga onda ne slijedite po pitanjima vašeg dunjaluka i vjere, ako je vaše vjerovanje o njemu ispravno da je on vrata na gradu znanja? Zašto ste namjerno izostavili vrata, a slijedite Ebu Hanifu, Malika, Šafiju, Ibn Hanbela, Ibn Tejmiju, koji mu se ni po znanju, ni po odlikama, ni po časti, ne mogu približiti?!
Razlika je kao između neba i zemlje. Koliko je daleko sablja od kose, i kolika je razlika između Muavije i Alija, kad biste samo razmišljali?! Ne osvrćući se na sve hadise od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji nalažu svakom muslimanu da slijede Imama Alija poslije njega, možda će neko od ehli sunneta vel džemaata reći: Alijeva odlika, njegova prednost i prioritet, njegov džihad na putu islama, njegovo ogromno znanje, njegova dostojanstvo, čast i odricanje od dunjaluka je poznato svim ljudima.
Ehli sunnet poznaje Alija i vole ga više od samih šija. (Ovo su njihovi odgovori danas.) Takvima kažemo: Gdje ste bili vi (Kada kažem: ‘Gdje ste bili?’, mislim na savremenike današnje ehli sunneta, jer oni čitaju u Sahih Muslimu da je Muavija proklinjao Alija, i to ne negiraju, nego su zadovoljni sa svojim gosp. Muavijom, pisarom Objave kod njih.
To dokazuje da je njihova ljubav prema Aliju lažna i ne može se u nju vjerovati.) i gdje su bili vaši prethodnici i vaša ulema kada je Ali bio proklinjan sa mimbera stotinama godina? Nikad nismo čuli, niti nam historija o tome govori da je i jedan od njih to zanijekao ili zabranio ili bio ubijen zbog svog slijeđenja Alija i ljubavi prema njemu. Nećemo, a niti ćemo naći nekog među ulemom ehli sunneta da je uradio takvo što.
Ne, oni su bili bliski vladarima i namjesnicima kojima su položili prisegu vjernosti i njima izdali fetve da mogu ubijati one koji slijede Alija i njegovo potomstvo. A ovakvih ima i u našem vremenu. Hrišćani su bili uporni u svom neprijateljstvu prema Jevrejima i smatrali su ih zločincima i odgovornima za ubistvo Mesiha, Isaa sina Merjemina.
Ali, kada je oslabila moć hrišćana i vjerovanje im dovedeno u pitanje raznim uticajima, kada su mnogi počeli slijediti ateizam, a crkva zauzela neprijateljski stav prema znanju i naučnicima, na drugoj strani ojačala je moć Jevreja, i kada su prevladali sve dok nisu osvojili arapske zemlje i silom ih oduzeli, njihova vlast se protezala i istočno i zapadno i uspostavili državu Izrael, tada se papa Johan Pol Drugi sastao sa jevrejskim rabinima i oslobodio ih optužbe da su ubili Mesiha. Pa, ljudi su ljudi, a vrijeme je vrijeme.
Nema komentara:
Objavi komentar