Istraživač će vjerovatno naći mnogo sunneta koji se pripisuje Poslaniku, s.a.v.a., a koji je novotarija, izmišljena od strane nekih ashaba poslije njegove smrti i potom ljude silom obvezali da ih slijede, sve dok ovi jadnici nisu povjerovali da je ovo uistinu Poslanikov sunnet, njegova djela i riječi.
Zato su ove novotarije u najvećem broju slučajeva oprečne Allahovoj knjizi. Njihova ulema je bila prisiljena da to razjasni, pa bi rekli da je Poslanik, s.a.v.a., to uradio samo jednom, a nešto drugo drugi put.
Naprimjer, jednom je klanjao sa bismilom, a drugi put bez bismile. Jedanput je učinio mesh po nogama uzimajući abdest, a drugi put ih je oprao. Jednom je svezao ruke u namazu, a drugi put bi klanjao spuštenih ruku itd.
Neki su opet otišli toliko daleko u svojim tvrdanjama pa kažu da je Poslanik ovo radio namjerno da time olakša svom ummetu kako bi svako mogao odabrati ono što mu odgovara.
Ovo je laž koju islam odbija prihvatiti, jer islamska vjerovanja su izgrađena na Božijem jedinstvu, jedinstvu ibadeta u svemu, u izgledu, odijevanju, pa onome ko obavlja Ibrahimov hadž nije dozvoljena odjeća osim bijelog ihrama.
Onaj ko klanja za imamom mora ga slijediti u njegovim pokretima, stankama, stajanju, pregibanju, sedždama i sjedenju.
Ako se vratimo govoru o kontradikciji i oprečnosti hadisa koji se nalaze kod ehli sunneta vel džemaata, može se reći da ih ima tako mnogo da se ne mogu nabrojati, a nastojat ćemo ih sakupiti u zasebnoj knjizi, ako Bog htjedne!
Kao što je naša praksa nastojat ćemo ukratko navesti nekoliko primjera da objasnimo istraživaču na kojim osnovama je ehli sunnet vel džemaat izgradio svoj mezheb i vjerovanje.
U Muslimovom Sahihu i Šerhu Muvetta od Dželaluddina Sujutija bilježi se od Enes ibn Malika da je rekao:
“Klanjao sam za Božijim Poslanikom, a tu su bili i Ebu Bekr, Omer i Osman i nijednog od njih nisam čuo da je proučio Bismillahi-rrahmani-rrahim.”
A u drugoj predaji kaže da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije naglas učio bismilu, pa kaže:
“Ovaj hadis prenosi Katada i Sabit Benani a i drugi, i svi su povezali sened i naveli u njemu Poslanika, s.a.v.a., samo što se oni nisu složili oko riječi ovog hadisa, nejasno i zbrkano pa jedni kažu: “Nisu učili bismillahi-rrhmani-rrahim.”
Drugi su prenijeli: “Nisu učili glasno bismillahi-rrahmani-irrahim.”
Treći kažu: “Učili su naglas bismillahi-rrahmani-rrahim.”
A ima i onih koji kažu: “Nisu ostavljali bismilu.”
Jedni opet prenose: “Učenje bi počinjali sa El-Hamdu lillahi Rabbi-l-alemin.”
Rekao je: “Ovo je tako zbrkano da niti ijedan fakih na osnovu ovoga ne može graditi dokaze i argumente.”
(Tenviru-l-havali šerhi ala Muwettai Malik, 1/l03.)
Mi kažemo:
“Hvala Allahu kada je svjedok od njih posvjedočio zbrkanost hadisa i njihovu oprečnost i po njegovom priznanju nijedan njihov fakih u ovome ne može naći dokaz. Dokazi počivaju uz čiste Imame koji se ne razilaze ni po jednom pitanju.
Ako želiš saznati tajnu ove kontradiktornosti i nejasnoća od istog prenosioca, a to je Enes ibn Malik koji je stalno bio uz Poslanika kao njegov vratar, pa ga vidimo da jednom prenosi da Božiji Poslanik i trojica halifa nisu učili bismillu, a drugi put prenosi da oni nisu ostavljali bismilu.
To je ta žalosna i bolna stvarnost koju je većina ashaba slijedila u prenošenju hadisa. Njihove predaje su bile u skladu sa onim što su zahtijevali trenutni politički interesi i onim čime su vladari bili zadovoljni.
Nema sumnje da je on prenio da se ne uči bismila kada su vladari iz dinastije Emevija radili na izmjeni Poslanikova, s.a.v.a., sunneta, a Ali ibn Ebi Talib je radio na njegovom pridržavanju i oživljavanju. Njihova politika je počivala na suprotstavljanju Imamu Aliju u svemu. Ovo ne tvrdimo mi, niti šije.
O svemu što pišemo oslanjamo se na knjige ehli sunneta vel džemaata i na njihove izjave.
U tefsiru Garaibu-l-Kur’ani poslije spominjanja kontradiktornih predaja od Enes ibn Malika, Imam Nejšaburi kaže:
“Postoji i druga potvora, a to je da je Ali pretjerivao kod učenja bismile naglas, a kada je došlo vrijeme vladavine Emevija, oni su pretjerivali u zabranjivanju učenja bismile naglas kako bi zatrli svaki trag Ali ibn Ebi Taliba, pa se Enes ibn Malik, najvjerovatnije, pobojao njih i tako su njegove riječi postale zbrkane i nejasne.”
[Tefsir Garaibu-l-Kur’an, Nejšaburi, i na margini tefsira Taberija 1/77]
I Šejh Ebu Zehra je izjavio nešto slično ovome rekavši:
“Vlast Emevija je imala veliki uticaj u skrivanju mnogih tragova Alijevih u presudama i fetvama, jer nije logično da oni proklinju Alija sa minbera, a da puste ulemu da prenose njegove vrline, učevnost, fetve i riječi, a posebno onog što je vezano za temelje islamske vlasti.”
[Šejh Ebu Zehra u knjizi Imam Sadik, str. 151.]
Neka je hvala Allahu koji je pokazao istinu iz usta neke njihove uleme koji su priznali da je Ali pretjerano učio naglas bismilu. Ono što je Imama Alija potaklo da naglas uči bismilu u namazu i to malo glasnije bilo je to što su halife prije njega ostavljali učenje bismile u namazu namjerno ili nepažnjom.
Ljudi su ih slijedili u tome i to je postao sunnet koji se slijedi. To bez sumnje kvari namaz ako se namjerno ostavi. Jer da nije tako, zašto bi Imam Ali naglas učio bismilu u namazu, pa čak i u dnevnim namazima.
Iz predaja Enes ibn Malika, osjeća se ulizivanje i laskanje kako bi zadovoljio Emevije koji su ga obasuli bogatstvom i napravili mu ogromne dvorce jer je on bio jedan od protivnika Alijevih i tu mržnju je javno ispoljavao.
Njegova mržnja se pokazala u priči o “pečenoj ptici” kada je Poslanik, s.a.v.a., rekao:
“Dragi Bože, daj da ovu pečenu pticu pojedem sa Tvojim najdražim stvorenjem!” Onda je na vrata došao Ali i tražio dozvolu da uđe, a Enes je bio na vratima i tri puta ga je odbijao. Kada je bilo četvrti put, Poslanik je saznao i rekao Enesu: “Šta te je navelo da tako postupiš?” Enes je odgovorio: “Želio sam da bude jedan od ensarija.”
[Bilježi ga Hakim u Mustedreku pa kaže: “Sahih je po uslovima dvojce šejhova.” Bilježi ga Tirmizi u svom Sahihu 2/299: Taberi u Ar-Rijadu en-nedira, 2/160; Tarih Bagdad, 3/171; Kenzu-1-ummal 6/406; Nesai u El-Hasais, str. 5.; lbn Asir u Usudu-1-gaba, 4/30]
Dovoljno je ovom ashabu da čuje Poslanika, s.a.v.a., kako moli Allaha da mu pošalje Njemu najdraže stvorenje, pa mu Allah usliša dovu i pošalje mu Alija.
Ali mržnja je potakla Enes ibn Malika da tri puta uzastopno vrati Alija tvrdeći da on treba Poslaniku i tri puta uzastopno ponavlja istu laž, jer nije mogao prihvatiti da Ali bude najdraže stvorenje Allahu poslije Njegovog poslanika.
Ali, Imam Ali je došao na vrata četvrti put, pa ga Poslanik, s.a.v.a., pita: “Šta te je zadržalo, o Ali, da mi ne dođeš?” Odgovorio je: “Došao sam, ali me je vratio tri puta.” Onda je Poslanik upitao: “Šta te je navelo da tako postupiš?” Enes je odgovorio: “Božiji Poslaniče, čuo sam tvoju dovu i želio sam da to bude neki čovjek iz mog naroda.”
Historija bilježi da je i poslije toga Enes ibn Malik nastavio ispoljavati mržnju prema Imamu Aliju cijeli svoj žvot. On je taj od koga Ali, na dan “rehbe” (dobrodošlice) traži od njega da posvjedoči da je čuo hadis u Gadir Homu, ali Enes nije htio svjedočiti nakon čega Ali upućuje dovu protiv svih koji nisu htjeli posvjedočiti.
Kada je Enes ustao da ide, već je bio obolio od gube.
Zbog svega ovoga, on prenosi predaju o učenju bismile, koja aludura da on za vladara uzima Muaviju ibn Ebi Sufjana, jer kaže:
“Klanjao sam za Poslanikom, Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom...”, a to znači da nije prihvatao da klanja za Alijem. On je upravo onakvim kakvim ga želi Muavija i njegovi sljedbenici, a to je da se spominju samo trojica prvih halifa, a da se Ali nikako ne spominje.
Obzirom da je potvrđeno putem Imama čistog Potomstva i njihovih sljedbenika da je Ali učio bismilu naglas, prije fatihe i prije sure, isto tako je potvrđeno putem prenosilaca ehli sunneta vel džemaata da je on učio bismilu veoma glasno, pa čak i u dnevnim namazima, i time je potvrđeno da je to ispravan poslanički sunnet, i ko ga ostavi, ostavio je vadžib i time je njegov namaz neispravan.
Jer raditi suprotno sunnetu je zabluda, ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zbrani ostavite! Nakon ovoga, možemo na različite načine postupiti sa predajama ashaba koje su suprotne sunnetu Božijeg Poslanika, s.a.v.a.
Imamo nekoliko primjera toga. Neke smo već naveli, a druge ćemo navesti. U svemu ovome, veoma je važno znati da ehli sunnet vel džemaat slijedi riječi i djela svih ashaba.
Prvo, zato što vjeruju da su njihove riječi i djela sunnet kojeg se mora pridržavati. Drugo, zbog toga što vjeruju da ono što su rekli ashabi nije oprečno Poslanikovom sunnetu, jer su ashabi sudili po svojim nahođenjima i to pripisivali Poslaniku, s.a.v.a., kako bi uticali na ljude i osigurali se od protivljenja protivnika.
Ali ibn Ebi Talib je bio jedini protivnik koji je nastojao svim snagama u vrijeme svog hilafeta da ljude vrati istinskom Poslanikovom sunnetu, svojim riječima, djelima i presudama. Ali, nije imao uspjeha, jer oni su ga bili zaokupili ratovanjem, i taman što bi se jedna bitka završila, oni bi poveli drugu protiv njega.
“Bitka oko devi” se nije ni završila, a oni su počeli Bitku na Siffinu. Nije se Bitkna na Siffinu ni završila, a oni su poveli bitku na Nehrevanu. I ova bitka se nije ni završila, a oni su ga ubili dok je klanjao sabah u džamiji.
Kada je Muavija preuzeo hilafet njegova jedina briga je bila kako ugasiti Allahovo svjetlo. Sve svoje napore je uložio da uništi Poslanikov sunnet koji je oživio Imam Ali i da vrati ljude novotarijama koje su halife izmislile, a posebno one koje je on uveo u vjeru.
Radio je na tome da uvede proklinjanje Alija kako ga niko ne bi spomenuo po dobru osim po ružnom.
Medaini navodi da su neki ashabi došli Muaviji i rekli mu:
“O Emirul-muminin, Ali je umro i više ga se ne moraš bojati, pa kada ćeš ukinuti njegovo proklinjanje?”
Muavija je rekao: “Neću tako mi Allaha, sve dok ne ostari na tome onaj ko je odrastao i dok djeca ne odrastu na tome.”
Medaini kaže: “I na tome su ostali (Benu Umejje) veoma dugo. Tome su učili svoju djecu u knjigama, žene, sluge i oslobođene robove. Muavija je polučio veliki uspjeh u svom planu, jer je udaljio islamski ummet, sem malog dijela, od njegovog istinskog vođe i da prema njemu pokazuju neprijateljstvo. Istinu im je prekrio neistinom i učinio je da oni vjeruju da su oni “ehli sunnet” (sljedbenici sunneta), a da je onaj ko slijedi Alija haridžija i novotar."
Kada je Zapovjednik vjernih Imam Ali proklinjan sa minbera i kada se kroz proklinjanje i psovanje njega tražila bliskost Allahu, šta misliš šta je bilo sa njegovim sljedbenicima?
Njima je bilo zabranjeno davati poklone i ono što im pripada. Palili su njihove kuće, razapinjali su ih na palmama i žive zakopavali!
Ve la havle ve la kuwete illa billahi allijjil azim!
Po mom mišljenju, Muavija je jedna halka u lancu velike zavjere, ali on je uspio više od ostalih uništiti istinu i da je izvrne naopačke. Uspio je da vrati ummet Prvom džahilijetu u odjeći islama. Dobro je spomenuti da jo on bio prepredeniji od halifa koji su bili prije njega i da je bio izvrstan glumac.
On bi ponekad i zaplakao kako bi uticao na prisutne da povjeruju kako je on pobožan, zahid, iskreni vjernik, a ponekad bi bio tako grub i oholo se ponašao kako bi se prisutnima učinilo da je on jedan od najvećih bezbožnika, a beduin bi pomislio da je on Božiji izaslanik. Na kraju, iz korespondencije između Muhamed ibn Ebi Bekra i Muavije shvatit ćemo koliko je Muavija bio prepreden i lukav i kako se vješto služio varkama.
Nema komentara:
Objavi komentar