Što se tiče mišljenja o ismetu (zaštićenosti od grijeha) različiti su stavovi kod muslimana. Ovo mišljenje je, ustvari, jedini faktor koji muslimane obavezuje da prihvate Poslanikove propise bez diskusije i rasprave. Jer ako ne vjeruju da on ništa ne govori po hiru svomu, da je sve objava što mu se obznanjuje, onda bi trebali vjerovati i prihvatati Poslanikove riječi i propise koje on obznanjuje, jer u suprotnom, ako nisu Kur’an koji uči, onda je to samo lični idžtihad od njega.
Ali, ako prihvatimo i uzvjerujemo da sva vlast pripada Allahu i da Poslanik ima samo ulogu posrednika pri prenošenju Božije poruke i objašnjavanja istog, to su onda šije.
Mnogi ashabi su postali poznati po ovom uvjerenju, a na njihovom čelu je bio Imam Ali koji nije ništa izmijenio od Poslanikovog sunneta, smatrajući to objavom od Allaha.
Nije dozvoljeno koristiti lično mišljenje i idžtihad, ako imamo propise Uzvišenog Allaha.Ali, ako prihvatimo da Poslanik nije zaštićen od griješenja i zaborava u riječima i djelima, ili ako je bezgriješnost vezana samo po pitanju dostave Kur'ana, a da je po ostalim pitanjima kao i ostali ljudi, griješi i radi ispravno, onda je to mišljenje ehli sunneta vel džemaata, koji dozvoljavaju da ashabi i ulema koriste idžtihad i onda kada imaju riječi i propise Poslanikove, s.a.v.a., a što se ravna sa općim interesima koji su u skladu sa prilikama koje zahtijeva svaka situacija shodno mišljenju vladara u svakom vremenu.
Nije potrebno ni objašnjavati da je škola hulefai rašidina (uz izuzetak Imama Alija) koristila idžtihad po svom nahođenju kada su imali Poslanikov sunnet. Zatim su otišli korak dalje,pa su koristili idžtihad i onda kada su imali kur’anski tekst.
Njihova mišljenja su poslije postali propisi po kojima se ravna kod ehli sunneta vel džemaata smatrajući ih obaveznim za sve muslimane.
Govorili smo o idžtihadu Ebu Bekra, Omera i Osmana u knjigama Sa onima koji su iskreni i Pitajte one koji znaju, a u budućnosti ćemo napisati i posebnu knjigu o tome, inšaallah.
Znamo da ehli sunnet vel džemaat uz dva glavna izvora islamskog zakonodavstva (Kur’an i sunnet) dodaje mnoge druge izvore, na primjer: sunnet dvojice šejhova (Ebu Bekr i Omer), idžtihad ashaba, a ovo je rezultat njihovog vjerovanjada Poslanik, s.a.v.a., nije zaštićen od griješenja, nego je ponekad radio nešto po svom nahođenju, pa se dešavalo da ga neki ashabi isprave i on bi prihvatio ti primjedbu.
Ovim nam postaje jasno da kada ehli sunnet vel džemaat kaže da Poslanik nije bezgriješan, oni time dozvoljavaju da mu se suprotstavlja i ne posluša njegova naredba.
Jer onaj ko nije zaštićen od griješenja, nije obaveza ni pokoravati mu se, ni po šeriatu ni po razumu. Sve dok vjerujemo da griješi nismo obavezni pokoravati mu se.
Kako se možemo potčiniti greški?!
Isto tako nam biva jasno da šije kada kažu da je Poslanik u svemu zaštićen od griješenja, oni se time obavezuju na pokornost njemu, jer je on bezgriješan i nije dozvoljeno suprotstaviti mu se.
Ko mu se suprotstavi i ne posluša ga, suprotstavio se i nije poslušao svog Gospodara. Na ovo ukazuje Kur’an u mnogobrojnim ajetima:
“Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.”Hašr, 7“
Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!“AliImran, 132
“Reci: ‘Ako Allah volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti.’”Ali Imran, 31
I mnogi drugi ajeti koji obavezuju muslimane da se pokoravaju Poslaniku bez ikakvog suprotstavljanja, smatrajući ga zaštićenim od griješenja i da ne prenosi ništa osim onog što mu Allah naredi.
Ovo objašnjava da su šije sljedbenici istinskog sunneta, zbog vjerovanja da je sunnet sačuvan od pogreški i vjerovanja da je obaveza slijediti ga. Isto tako, jasno je da je ehli sunnet daleko od sunneta zbog vjerovanja da u njemu ima greški i dozvoljavaju suprotstavljanje sunnetu.
“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagali.
A povod neslaganja je bila međusobna zavist, baš od strane onih kojima je data, i to kada su im već bili došli jasni dokazi i onda bi Allah, Svojom voljom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali.
A Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće.”[Bekare, 213]
Nema komentara:
Objavi komentar