Ako pogledamo izvore zakonodavstva kod ehli sunneta vel džemaata, naći ćemo da mnogi prelaze granice Kur’ana i sunneta koje su odredili Allah i Njegov Poslanik. Izvori zakonodavstva kod njih su uz Kur’an i Poslanikov sunnet i sunnet hulefai rašidina, sunnet ashaba, sunnet tabiina, a to su ulema hadisa, sunnet vladara i nazivaju ih bistrim vladarima, zatim kijas, istihsan, koncenzus i zatvaranje vrata izgovorima. Kao što vidiš ima ih deset i svi imaju udjela u Allahovoj vjeri.
Kako ne bi govorili bez dokaza ili da nas optuže da pretjerujemo, moramo podastrijeti neke dokaze iz njihovih govora i knjiga. Nećemo diskutovati sa ehli sunnetom vel džemaatom o prva dva izvora predstavljena u Knjizi i sunnetu, jer o tome nema neslaganja. Vadžib je uzeti ovo dvoje kao izvor, jer o tome govore i predaje i razum i svi se slažu u tome.
O tome Uzvišeni kaže:
“Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.” Hašr, 7
Zatim:
“Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku.”Ma'ide, 92
“Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede.” Ahzab, 36
I još mnogi drugi jasni ajeti koji upućuju na obavezu uzimanja zakonodavnih propisa iz Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika. Mi, ovdje želimo raspravljati o drugim izvorima koje su oni dodali od sebe.
Sunnet hulefai rašidina
Kao dokaz za ovo navode hadis:
“Držite se mog sunneta i sunneta hulefai rašidina, tj. pravednih, upućenih halifa, grčevito se držite za njihov sunnet!”
(Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed ibn Hanbel)
U knjizi Sa onima koji su iskreni objasnili smo da se u ovom hadisu pod hulefai rašidinima misli na Imame Ehli-bejta. Dodat ću ovdje još neke dokaze, ako je neko ovo propustio da se ovim otprije upozna. Buharija, Muslim i svi muhaddisi bilježe da je Božiji Poslanik ograničio svoje nasljednike na dvanaest osoba, pa je rekao:
“Halifa je poslije mene dvanaest, svi su od Kurejšija.”
Ovaj vjerodostojni hadis upućuje da se ovdje misli na Imame Ehlibejta, mir neka je s njima!, a ne halife, vladare koji su uzurpirali hilafet. Možda će neko reći: Bilo da se ovdje pod halifama misli na Imame Ehli-bejta što tvrde šije ili četvoricu hulefai rašidina, što tvrdi ehli sunnet, izvori zakonodavstva su troje: Kur’an, sunnet i sunnet halifa.
Ovo je ispravno po mišljenju ehli sunneta, ali nije ispravno po mišljenju šija. Jer Imami iz Ehli-bejta, kao što smo već rekli, nisu donosili nikakve propise po svom ličnom nahođenju i mišljenjima, nego sve što su rekli je sunnet njihova djeda, Božijeg Poslanika, kojeg su od njega naučili i sačuvali da bi ga pokazali ljudima kada se pojavi potreba.
Što se tiče ehli sunneta vel džemaata, njihove knjige su pune zaključivanja i dokazivanja po sunnetu Ebu Bekra i sunnetu Omera, kojeg prihvataju kao svoj izvor islamskog zakonodavstva pa makar bilo suprotno Kur’anu i sunnetu. Ono što nas još više uvjerava da Poslanik, s.a.v.a., nije mislio na Ebu Bekra i Omera u prethodnom hadisu jeste i to što je Ali odbio da sudi po njihovom sunnetu kada su mu ashabi to postavili za uslov da bude halifa.
Da je Poslanik, s.a.v.a., u gore navedenom hadisu pod halifama mislio na Ebu Bekra i Omera, ne bi bilo dopušteno Aliju da odbije naredbu Božijeg Poslanika, a time i odbije njihov sunnet. Hadis dokazuje da se u hulefai rašidine ne ubrajaju Ebu Bekr i Omer. Međutim, ehli sunnet vel džemaat pod hulefai rašidinima misle na Ebu Bekra, Omera i Osmana i nikog više. Kod njih Ali u početku nije bio ubrojan u hulefa rašidine.
To se desilo tek mnogo kasnije nakon dugog perioda njegova proklinjanja sa minbera! Ako pogledamo ono što prenosi Dželaludin Sujuti u knjizi Povijest halifa, pokazat će se ispravnim ono što mi tvrdimo.
Sujuti prenosi od Hadžib ibn Halife:
“Vidio sam Omer ibn Abdullaziza kako drži govor dok je bio halifa, pa je rekao u svom govoru: ‘Zar nije tako da je ono što je Božiji Poslanik ostavio kao sunnet i njegova dvojica drugova (misli na Ebu Bekra i Omera) je vjera koje se držimo i kojoj težimo. A ono što su drugi, sem njih dvojice, ostavili kao sunnet, to odbijamo."
(Tarihul hulefai, Sujuti, str. l60)
Istina je da su veliki ashabi i vladari od Emevija i Abasija prenosili da je sunnet Ebu Bekra, Omera i Osmana vjera koju uzimaju i kojoj teže. Kako su ova trojica halifa radili na uništenju sunneta Poslanikova, s.a.v.a., kao što znamo, nakon toga ne ostaje ništa od sunneta, sem onog što su oni odobrili kao sunnet.
Sunnet ashaba općenito
Nalazimo mnogobrojne dokaze da ehli sunnet vel džemaat slijedi sunnet svih ashaba, bez izuzetka. Kao dokaz za to navode lažni hadis, o kojem smo dovoljno govorili u knjizi Sa onima koji su iskreni, a hadis kaže:
“Moji ashabi su kao zvijezde, kojeg god da slijedili upućeni ste na pravi put.”
Ibn Kajjim Dževzi ovaj hadis navodi kao dokaz za validnost mišljenja ashaba.
(Ealamul muvekkine, 4/122)
Ovo, također, potvrđuje Šejh Ebu Zehra kad kaže:
“Nalazimo ih (misli na fakihe ehli sunneta) da uzimaju i rade po fetvama ashaba.” A na drugom mjestu dodaje: “Dokazivanje po tvrdnjama i fetvama ashaba je put većine fakiha, a šije se ne slažu s njima u tome (Ovo je drugo svjedočenje od Ebu Zehre koje potvrđuje ono što smo rekli da šije ne prihvataju ništa u Allahovom šeriatu, sem Časne Knjige i poslaničkog sunneta.) , ali Ibn Kajjim Dževzi je podržao većinu sa 46 oblika, a sve su to jaki argumenti...”
A mi pitamo šejh Ebu Zehru: Kako argumenti koji su suprotni Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika mogu biti jaki?! Svi argumenti koje iznosi Ibn Kajjim su beznačajni i slabi kao paukova kuća, i ti si je sam uništio kada si rekao:
“Ali, našli smo da Ševkani kaže: ‘Istina je da riječi ashaba nisu dokaz, jer je Allah, dž.š., ovom ummetu poslao samo našeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v.a., i imamo samo jednog Poslanika.
A ashabi, kao i oni poslije njih su zaduženi da slijede njegov zakon u Kur’anu i sunnetu. A onaj ko kaže da dokazi i argumenti počivaju na nečem drugom, mimo Kur’ana i sunneta, unio je u Allahovu vjeru ono što nije potvrđeno i potvrdio je zakon koji Allah nije naredio.”
(Knjiga Šejh Ebu Zehre, str. 102.)
Odajemo počast Ševkaniju koji je rekao istinu, a nije pao pod uticaj mezheba. Njegove riječi se slažu sa Imamima čistog Potomstva.
Sunnet tabiina - ‘ulema hadisa
Također, nalazimo da ehli sunnet vel džemaat uzima mišljenja tabiina i nazivaju ih ‘ulemom tradicije’, odnosno hadisa, kao što su: Evzai, Sufjani Sevri, Hasan Basri, Ibn Ujejne i mnogi drugi. Isto tako, oni prihvataju idžtihad Imama osnivača četiri mezheba i njihovom slijeđenju, uprkos tome što su oni tabi-tabiini (generacija poslije tabiina). S druge strane ashabi su sami priznali da su pogriješili nekoliko puta i da govore ono što ne rade.
Ebu Bekr bi govorio kada bi bio upitan o nekom pitanju:
“Reći ću svoje mišljenje o tome. Ako bude ispravno, od Allaha je, a ako pogriješim, od mene je ili od šejtana.” A evo šta je Omer govorio svojim drugovima: “Možda vam naređujem nešto što nije dobro za vas, a zabranjujem vam nešto što je korisno za vas.”
(Tarih Bagdad 14/81)
Ako je ovo rezultat njihova znanja, i ako oni slijede mišljenje od kojeg istina nema nikakve koristi, kako onda musliman ima pravo, musliman koji poznaje islam, da njihova djela i riječi uzme za sunnet koji se slijedi i jednim od izvora islamskog zakonodavstva? Ostaje li, onda, nakon ovoga, ikakve težine za hadis “Moji ashabi su kao zvijezde...”?
Ako su ovo oni ashabi koji su prisustvovali okupljanjima kod Poslanika, s.a.v.a., i učili od njega, potom govorili ovako, šta je onda sa onima koji su došli poslije njih, od njih uzimali i učestvovali u fitni? Ako četvorica Imama osnivača mezheba unose svoja mišljenja u Allahovu vjeru, a jasno priznaju mogućnost da pogriješe, pa jedan od njih kaže: “Ovo je ono što vjerujem da je ispravno, a možda je i neko drugo mišljenje sem moga ispravno.”, zašto su muslimane obavezali da ih slijede?!
Sunnet vladara
Ehli sunnet vel džemaat ovo naziva čistoća vladara, a kao dokaz za ovo uzimaju riječi Uzvišenog: “Pokoravajte se Allahu, pokoravajte se Poslaniku i onima koji imaju autoritet (U knjizi Sa onima koji su iskreni objasnili smo da su ulul emr Imami iz čistog potomstva, a ne misli se na vladare uzurpatore vlasti.
Nemoguće je da Allah naredi da se pokorava silnicima, griješnicima i nevjernicima.) među vama.”Nisa', 59 Oni koji imaju autoritet za njih su vladari, iako su oni silom uzimali vlast. Oni vjeruju da je Allah, dž.š., imenovao vladare nad Svojim robovima da njima vladaju i zato im se mora pokoravati i preuzimati njihov sunnet.
Ibn Hazm Zahiri je oštro odgovorio ehli sunnetu vel džemaatu rekavši:
“Na osnovu onoga što vi tvrdite, znači vladari imaju pravo poništiti šta žele od šeriata što je Allah propisao i što je naredio Njegov Poslanik, i da dodaju šta hoće, i nema razlike između oduzimanja i dodavanja u tome. Ovo je nevjerstvo onoga ko je dozvolio takvo što, bez sumnje.”
(lbn Hazm u Mulehhas fi ibtalil kijasi, str. 37.)
A Zehebi je odgovorio Ibn Hazmu riječima:
“Ovo je loše mišljenje i velika greška, jer ummet se saglasio, sem Davud ibn Alia i onih koji ga slijede, da im je najpreča presuda po ličnom nahođenju i idžtihadu, ako nema objavljenog teksta, pa kažu: ‘Nije im dozvoljeno donositi propise po ličnom mišljenju i nahođenju ako znaju da postoji autoritativni tekst objavljen."
Ovdje se pokazuje da oni mogu dodati nešto u šeriatu, što je dozvoljeno, a ne mogu poništavati ništa od šeriata.
A mi kažemo Zehebiju:
Kako možeš tvrdiš da se ummet saglasio, a sam si izuzeo Davud ibn Alija i one koji ga slijede?
I zašto nisi naveo imena onih koji ga slijede?
Zašto onda nisi izuzeo i šije i Imame Ehli-bejta, zar oni za tebe ne pripadaju islamskom ummetu?
Ili je tvoje ulizivanje vladarima dalo tebi legitimnost da dozvoliš da dodaju šeriatu, kako bi dodali tvojim nagradama i slavi?
Da li su vladari, koji su vladali muslimanima pod imenom islama, poznavali kur’anske i poslaničke tekstove kako bi stali na njihovim granicama?
Kada su dvojca prvih halifa, Ebu Bekr i Omer, namjerno radili suprotno Kur’anu i sunnetu, o čemu smo prethodno govorili, šta onda reći za one koji su došli poslije njih, kako će se oni držati tih tekstova koji su izmijenjeni i promijenjeni?
Ako fakihi ehli sunneta vel džemaata donose fetvu da vladari mogu reći i unijeti u Allahovu vjeru šta hoće, onda nije čudo što ih Zehebi slijedi u tome.
Bilježi se u Tabekatul fukaha od Seid ibn Džubejra da kaže:
“Pitao sam Abdullah ibn Omera o ilau (jednoj vrsti razvodu braka), pa je rekao: ‘Želiš da kažeš ovo je rekao sin Omerov, ovo je rekao sin Omerov?!’
Rekao je: “Rekao sam: ‘Da, mi smo zadovoljni onim što ti kažeš i uvjereni smo u ispravnost toga.’”
Ibn Omer rekao:
‘To kažu vladari, a to kaže i Allah i Njegov Poslanik i oni od njih.’”
Seid ibn Džubejr kaže:
“Redža ibn Hajvet se ubrajao među najbolje fakihe u Siriji, ali kada bih ga nazvao, on bi rekao: ‘O tome je odlučio Abdulmelik ibn Mervan tako i tako."
(Tabekatul fukaha, biografija Seid ibn Džubejra.)
Ibn Sead bilježi od Musejjeb ibn Rafia da kaže:
“Ako bi trebalo nešto presuditi, a o tome nema u Knjizi i sunnetu, to se nazvalo ‘čistoća vladara’, ulema bi se okupila i ono o čemu bi saglasili svoja mišljenja je bilo istina.”
(Tabekat Ibn Saad 6/179)
A mi kažemo:
“Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji. Međutim, on im istinu donosi ali većina njih prezire istinu.”Mu'minun, 71
Ostali izvori zakonodavstva kod ehli sunneta
Od ovih izvora navodimo: kijas, istihsan, istishab, zatvaranje vrata izgovorima i idžma koji su veoma poznati i rašireni među njima.
Imam Ebu Hanife je postao poznat po kijasu i odbacivanju hadisa.
Imam Malik je svoje fikhske propise najčešće crpio iz onoga što su radili stanovnici Medine i zatvaranju vrata izgovorima.
Imam Šafija je poznat po tome što se uvijek vraćao na fetve ashaba i poredao ih je po vrstama i stupnjevima, pa je prednost dao desetorici koje je Poslanik obavijestio da će u Džennet, zatim prvim muhadžirima, onda ensarijama, zatim muslimanima koji su prihvatili islam poslije osvajanja Mekke. (Menakibul Imam Šafii, 1/443)
A Imam Ahmed ibn Hanbel je poznat po tome što sam nije koristio idžtihad, niti je donosio fetve, nego je uzimao mišljenje bilo kojeg ashaba.
Hatib Bagdadi prenosi od njega da ga je neki čovjek upitao o pitanju halala i harama pa mu je Ahmed rekao:
“Pitaj, Allah ti oprostio, neko drugog.”
Rekao: “Želimo tvoj odgovor, Ebu Abdullah”
On je rekao: “Pitaj Allah ti oprostio, nekog drugog. Pitaj fakihe, pitaj Ebu Sevra!”
(Tarih Bagdad, 2/66)
Meruzi prenosi od njega:
“Što se tiče hadisa, nemamo problema s njima, ali što se tiče fikhskih pitanja, odlučio sam da kada me neko nešta upita o njima, neću mu odgovoriti.”
(Menakib Imam Ahmed ibn Hanbel, str. 57.)
Nema sumnje da je Ahmed ibn Hanbel prvi sugerirao ideju o pravednosti svih ashaba, bez izuzetka, i njegov mezheb je ostavio traga na ehli sunnet vel džemaat. Hatib bilježi u svojoj historiji o Bagdadu, u drugom tomu, sa senedom od Muhamed ibn Abdurahmana Sajrefija da kaže:
“Rekao sam Ahmed ibn Hanbelu:
‘Ako se Poslanikovi ashabi ne slažu po nekom pitanju, da li je nama dozvoljeno da raspravimo o njihovim tvrdnjama kako bi znali ko je upravu, pa da ga slijedimo? ’Odgovorio mi je: ‘Nije dozvoljeno raspravljati i razlikovati Poslanikove ashabe.’
Rekao sam: ‘Pa, šta onda da radimo?’
Rekao je: ‘Slijedi koga god od njih voliš."
A mi kažemo da li dozvoljeno slijediti onoga ko ne razlikuje istinu od neistine? Čudno je da Ahmed ovdje donosi fetvu, a on je taj koji bježi od donošenja fetvi, o slijeđenju bilo kojeg ashaba, a da i ne pogledaš i analiziraš njihove tvrdnje kako bi ustanovio šta je ispravno!
Poslije ovog kratkog izlaganja o izvorima islamskog zakonodavstva kod šija i kod ehli sunneta vel džemaata, objašnjeno nam je bez ikakve sumnje u to da su šije oni koji se pridržavaju Poslanikovog, s.a.v.a., sunneta nimalo ne skrećući sa tog puta, tako da je Poslanikov sunnet postao njihov znak, simbol, o čemu svjedoče i njihovi neprijatelji.
A ehli sunnet vel džemaat slijedi sunnet bilo kojeg ashaba, tabiina i vladara. Njihove knjige i riječi svjedoče protiv njih i to nam je dovoljno. U slijedećem poglavlju ćemo govoriti o njihovim djelima, kako bi vidjeli da u njima nema ništa od Poslanikova sunneta. Ostavljam čitaocu da sam zaključi ko je ehli sunnet, sljedbenici sunneta, a ko sljedbenici novotarija.
Neophodan komentar za upotpunjenje ove rasprave
Dobro je ukazati da se šije drže izvora islamskog zakonodavstva, tj. Kur’ana i sunneta, i tome ništa ne dodaju. To je zato što se nalazi dovoljno autoritativnih tekstova kod njihovih Imama o svakom pitanju koje je potrebno čovjeku.
Neki ljudi to ne odobravaju i drže nemogućim da Imami Ehlibejta imaju dovoljno autoritativnih tekstova koji su potrebni ljudima iz razloga što je proteklo mnogo vremena, pa sve do Sudnjeg dana.
Kako bi ovo približili čitaocu, neophodno je ukazati na slijedeće: Musliman vjeruje da je Uzvišeni Allah poslao Muhammeda sa potpunim šeriatom kao upotpunjenjem prethodnih zakona i koji ih kontroliše, kako bi usavršio čovjekov životni put na ovoj Zemlji nakon kojeg će se vratiti u vječni život.
“On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera.”Tevba, 33
Musliman vjeruje da Uzvišeni Allah želi od čovjeka da bude pokoran Njegovim propisima u svojim riječima i djelima i da mu se u potpunosti preda.
“Allahu je prava vjera jedino islam.”Ali Imran, 19
“A onaj ko želi neki drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena.”Ali Imran, 85
Ako je tako, onda Allahovi propisi moraju biti potpuni i sveobuhvatni da bi pokrili sve ono što treba čovjeku u njegovom mukotrpnom životu kako bi bile prebrođene sve zamke i otpori pred izazovima kako bi došao do željenog cilja. O svemu ovome Allah, dž.š., kaže:
“U Knjizi Mi nismo ništa izostavili.”An'am, 38
Na ovim osnovama nema nijedne stvari, a da nije spomenuta u Allahovoj knjizi, ali čovjek svojim ograničenim razumom ne može shvatiti sve ono što je Allah spomenuo zbog dalekosežne mudrosti koja nije skrivena onima koji znaju.
To je kao Njegove riječi:
“I ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga, ali vi ne razumijete veličanje njihovo.” Isra', 44
Riječi “I ne postoji ništa” bez izuzimanja upućuje na čovjeka, životinju i neživu materiju kako veličaju Gospodara. Čovjek može prihvatiti veličanje životinja i živih stvorenja, ali njegov razum ne shvata kako kamen može veličati Boga. Allah, dž.š., kaže:
“Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije pošto grane.”Sad, 18
Ako prihvatamo i vjerujemo u ovo onda moramo prihvatiti i vjerovati da se u Allahovoj knjizi nalaze svi propisi koji su potrebni ljudima do Sudnjeg dana, ali mi ih ne možemo shvatiti, sem ako se ne vratimo onome kome su objavljeni i koji je razumio cijelo značenje Knjige, a to je Allahov Poslanik, s.a.v.a.. Allah, dž.š., kaže:
“Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.”Nahl, 89
Ako prihvatimo da je Uzvišeni Allah objasnio svaku stvar Svom Poslaniku kako bi on ljudima to pojasnio, onda moramo prihvatiti da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., sve objasnio i nije ostavio ništa od onoga što je ljudima potrebno do Sudnjeg dana, a da nije dat propis o tome.
Ako nije do nas stiglo to objašnjenje i ako ga mi danas ne znamo to je rezultat naših nedostataka i neznanja ili je rezultat obmane posrednika koji je bio između nas i njega ili je rezultat neznanja ashaba i njihova nerazumijevanja onoga što im je Poslanik, s.a.v.a., objasnio.
Ali, Uzvišeni Allah, velika je Njegova mudrost, zna da su sve ove pretpostavke moguće pa nije ostavio da se Njegov šeriat izgubi. Od Svojih robova izabrao je Imame i dao im da naslijede znanje o Knjizi i njeno objašnjenje, kako ljudi ne bi imali dokaz i opravdanje kod Allaha, pa kaže:
“Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo.”Fatir, 32
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je objasnio ljudima sve ono što im je potrebno, a Alija je odredio za svog opunomoćenika kako bi mogao objašnjavati ljudima ono što im je potrebno do Sudnjeg dana.
Odabrao ga je zbog odlika koje su krasile samo Alija između svih drugih ashaba. Odabrao je Alija zbog njegove velike oštroumnosti, jakog pamćenja i shvatanja svega onoga što čuje. Poslanik ga je poučio svemu što je on znao i uputio ummet na njega rekavši da je Ali vrata kroz koja se dolazi njemu, s.a.v.a.
Ako neko kaže da je Allah, dž.š., poslao Svog Poslanika cijelom čovječanstvu i da on nema pravo da nekom od njih da prednost i pouči ga onome što on, s.a.v.a., zna, a drugima to ne uradi, reći ćemo: Božiji Poslanik nema nikava udjela u tome, on je rob kome se naređuje i koji izvršava ono što mu se objavljuje od njegova Gospodara. Allah je taj koji mu je to naredio, jer je islam vjera tewhida (Božije jednoće) i zasniva se na jedinstvu svega. Zato se i ljudi moraju ujediniti i okupiti oko jednog vodstva.
Ovo je potpuno logična stvar koju je odredila Allahova knjiga, a o tome sudi i razum. Uzvišeni kaže:
“Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, poremetili bi se.”Enbija, 22
“Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio - radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.”Mu'minun, 91
Isto tako da je Allah poslao dva poslanika u isto vrijeme ljudi bi se podijelili na dva naroda i na dvije suprotstavljene strane. Allah, dž.š., kaže:
“A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.”Fatir, 24
Također, svaki je poslanik imao opunomoćenika koji bi ga naslijedio u njegovom narodu, kako se ne bi rascijepili i kako bi ostali u jednoj zajednici. Ovo je, tako mi života, prirodna stvar koju poznaju svi ljudi, bilo da su učeni ili neznalice, vjernici ili nevjernici.
Zar ne vidiš da svako pleme, svaka stranka, svaka država mora imati svoga predsjednika koji će je voditi. Nemoguće je da se pokoravaju i slušaju dvojicu predsjednika u isto vrijeme. Zbog svega ovoga, Allah je odabrao poslanike i od meleka i od ljudi, dao im čast obaveze vođenja Njegovih robova i učinio ih Imamima da upućuju po Njegovoj naredbi. Allah, dž.š., kaže:
“Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom.”Ali Imran, 33
A Imame koje je Allah odabrao za pečaćenje muhamedanskog poslanstva, oni su iz Poslanikovog potomstva, a svi su iz Ibrahimove porodice, potomstvo jedni drugih. To su oni na koje je ukazao Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekavši:
“Poslije mene, halifa će biti dvanaest, a svi su od Kurejšija.”
(Hadis bilježe Buharija u svom sahihu 8/127 i Muslim 6/3.)
U nekim predajama stoji da su svi od Hašimija, umjesto od Kurejšija. Ali, bilo da su od Hašimija ili od Hurejšija, svi su iz Ibrahimove porodice, kao što je poznato. U svakom vremenu postoji poznati Imam, a ko umre ne poznajući Imama svog vremena, umro je džahilijetskom smrću. A kada Allah, dž.š., odabere Imama, očisti ga, zaštiti od grijeha i pouči ga, a mudrost se daje samo onome ko je istinski zaslužuje.
Ako se vratimo osnovnoj temi, a to je znanje Imama o svemu onome što je potrebno ljudima od šeriatskih propisa kroz tekstove koji su došli u Knjizi i sunnetu, a koji prate životni slijed čovječanstva sve do Sudnjeg dana, nećemo naći u islamskom ummetu da je to iko tvrdio, sem Imama Ehli-bejta, mir neka je s njima!, koji su jasno govorili da oni imaju El Džamiu knjigu koju je diktirao Božiji Poslanik, a pisao je Ali ibn Ebi Talib i da se u njoj nalazi sve što je ljudima potrebno do Sudnjeg dana, pa čak i otkupnina za ogrebotinu.
Već smo govorili o ovoj sahifi El-Džami koju je Ali nosio sa sobom, a na koju su ukazali i Buharija i Muslim u svojim sahihima i niko od muslimana to ne može poreći. Na ovim temeljima, šije, koji se drže Imama Ehli-bejta, u šeriatu su sudili samo po kur'anskom tekstu i sunnetu. Oni nisu uzimali nikakve druge izvore najmanje tri stoljeća u kojima su živjeli dvanaest Imama.
A ehli sunnet vel džemaat je bio prisiljen da se koristi idžtihadom, kijasom i drugim zbog toga što su izgubili vjerodostojne tekstove i što ih njihovi Imami nisu poznavali, još od vremena prvog hilafeta. Ali, halife su se latili spaljivanja poslaničkog sunneta i radili su na tome da ga sakriju i spriječe da dospije među ljude.
Kad jedan od njihovih vođa kaže: “Dovoljna nam je Allahova knjiga”, jasno odbacujući Poslanikov sunnet, onda je prirodno da oni osjećaju potrebu za tekstovima koji će objašnjavati propise iz samog Kur'ana. Svima nam je poznato da je malo onih vanjskih, jasnih propisa u Kur’anu, i općenito svi trebaju Poslanikovo objašnjenje.
Zato Allah, dž.š., kaže:
“A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje.”Nahl, 44
Dakle, Kur’an treba poslanički sunnet da objasni njegove propise i namjere. Kada su autoriteti ehli sunneta vel džemaata spaljivali sunnet koji objašnjava Kur’an, onda kod njih nije ostalo predaja koje objašnjavaju Kur’an, a niti onih koje objašnjavaju sami sunnet.
I morali su kada je bila ovakva situacija, da se oslone na idžtihad, kijas i dogovaranje njihove uleme, pa uzmu ono što smatraju boljim i ono u čemu oni vide privremenu korist za njih.
Nema komentara:
Objavi komentar