Nema sumnje da su ashabi obični ljudi koji nisu sačuvani od griješenja. Oni su kao i svi ostali ljudi obavezani šerijatom i imaju prava kao i svi ostali ljudi. Njima pripada zasluga za to što su se družili sa Poslanikom, s.a.v.a., ali samo onda ako su tom druženju iskazivali njemu dostojno poštovanje i davali mu pravo koje mu pripada.
U suprotnom njihova kazna će biti dvostruka, jer Allahova pravednost zahtjeva da ne bude isto tretiran onaj ko je bio daleko, kao onaj ko je blizu. Nije isti onaj ko je direktno slušao Božijeg Poslanika, vidio svijetlo poslanstva i bio svjedok mudžiza i direktno iz njih crpio svoja uvjerenja i imao sreće da uči od samog Poslanika za razliku od onoga ko je živio u nekom vremenu poslije Poslanika, nije ga vidio i nije ga direktno slušao. I razum daje prednost čovjeku koji živi u ovom našem vremenu, a čuva poštovanje Kur'ana i sunneta i svoj život usklađuje prema njima za razliku od onog ashaba koji je živio sa Poslanikom, družio se s njime, ali onaj iskreni iman mu nije ušao u njegovo srce.
On je samo prihvatio islam ili družio se sa Poslanikom u dobročinstvu i bogobojaznosti cijelog njegovog života, ali poslije njegove smrti on se vratio svojim prijašnjim stopama i postao otpadnik od vjere. Pored toga što ovo potvrđuje sud razuma ovo, također, potvrđuje i Kur'an i sunnet. Onome ko poznaje Kur'an i sunet ovo nije skriveno.
Primjer toga su Allahove riječi:
“O žene Vjerovjesnikove, ako bi koja od vas očit grijeh učinila, kazna bi joj bila udvostručena, a to je Allahu lako.”[Ahzab, 30]
Među ashabima ima vjernika koji su upotpunili svoj iman i vjerovanje, onih sa slabim imanom, zatim ima i onih u čije srce iman nije ušao, a ima i bogobojaznih zahida, koji su se odrekli svega ovosvjetskog. Ima i lakoumnih koji vide samo svoje interese, a ima i poštovanih pravednika. Među ashabima ima i ružnih silnika, a ima i sljedbenika istine, iskrenih vjernika.
Među njima ima velikih griješnika, a i neznalica i novatora. Ima onih iskrenih i velikih poznavalaca islama, a ima i licemjera, varalica, prepredenjaka i otpadnika od vjere.
Ako Časni Kur'an i Poslanikov sunnet i historija potvrđuju ove stvari i pojašnjavaju najjasnijim dokazima onda su tvrdnje ehli sunneta vel džemaata da su svi ashabi pravedni obične neutemeljene tlapnje.
Njihove tvrdnje su u suprotnosti sa kur'anskim učenjima, Poslanikovim sunnetom, svjedočenju historije i zdravom razumu. To je čista pristrasnost, riječi bez dokaza i govor bez logike. Onaj ko istražuje o ovim stvarima, ostaje začuđen spram ovakvih razmišljanja ehli sunneta vel džemaata.
Ali, kada istraživač sazna o ulozi koje su odigrale Emevije i metode kojima su se koristile Abasije kako bi učvrstili ovo vjerovanje, mislim na njihov stav o kritikovanju ashabima, tvrdnju o njihovoj pravednosti i zabranu o njihovom osuđivanju, nestat će svako čuđenje i neće ga obuzimati ni najmanja sumnja u to da su oni zabranili da se govori o ashabima kako do njih ne bi došli prigovori i osude za njihova djela koja su počinili i zločine koje su počinili spram islama, Poslanika i islamskog ummeta.
Ako su Ebu Sufjan, Muavija, Jezid, Amr ibn As, Mervan ibn Hakem, Mugire ibn Suaba i Bisir iba Ertae, svi bili od ashaba i ako su oni vladali vjernicima i sudili im, pa kako i ne bi zabranili da se ashabi kritikuju, i kako da ne izmišljaju lažne predaje koje govore o svima njima kao pravednim, a sve to kako bi ove odlike i njih obuhvatile i kako se niko ne bi usudio da im nešto prigovori i osudi njihova djela.
A ko radi takvo što od muslimana, nazivaju ga bezbožnikom i nevjernikom i izdaju fetve da se takav ubije i da kad umre ne može se gasuliti i u ćefine zamotati, nego će ga gurati drvetom dok ga ne uguraju u njegov kabur - kao što smo već navodili. Kada bi htjeli ubijati šije, samo bi ih optužili da psuju ashabe, a psovanje ashaba kod njih znači njihovo kritikovanje i osuda onog što su radili, i samo to je dovoljno da budu ubijani i strogo kažnjeni.
Stvar je otišla i dalje, pa je bilo dovoljno da neke upita o značenju hadisa, pa da ga stigne smrt.
Evo dokaza za to: Hatib Bagdadi bilježi u svojoj historiji:
“Spomenut je jedan hadis kod Harun Rešida od Ebu Hurejra: ‘Sreo se Musa sa Ademom i upitao ga: ‘Ti si Adem koji nas je izveo iz Dženneta?’ Neki Kurejšija, koji je bio prisutan, upitao je: ‘Gdje se Musa sreo sa Ademom?’ Harun Rešid se naljutio i rekao: ‘Donesite kožni tepih (koji se koristio u prilikama pogubljenja) i sablju. Bezbožnik prigovara hadisu Božijeg Poslanika."
[Tarih Bagdadi, 14/7]
Ako ovaj čovjek, koji je bez sumnje bio jedan od prvaka jer prisustvuje skupu Haruna Rešida, zaslužuje smrt samo zato što je upitao o mjestu na kojem su se sreli Musa i Adem, onda ne pitaj za šiju koji za Ebu Hurejra kaže da je lažljivac, a u tome sa poziva na neke ashabe koji su ga tako nazivali, a na njihovom čelu je bio Omer lbn Hattab.
Iz ovoga, istraživač razumije sve oprečnosti i kontradiktornosti koje se nalaze u hadisima, nešto što je ružno i očigledno nevjerstvo. Uprkos tome, takvi hadisi su zabilježeni kao vjerodostojni i obučena im je odjeća svetosti i čistoće.
Sve to jer je prigovaranje i smatranje nekih hadisa neispravnim bilo zabranjeno i vodili su u smrt i propast. Onaj ko bi upitao za neka pojašnjenja kako bi stigao do istine i ako bi se u tome osjetio miris istraživanja i analiziranja, on bi sigurno bio ubijen kao primjer drugima i kako se niko ne bi usudio da govori i ispituje poslije njega.
Oni su svijetu lažno prikazali da onaj ko prigovori nekom hadisu Ebu Hurejre ili nekom od ashaba, pa čak i nekog od najobičnijih ashaba, prigovorio je Božijem Poslaniku, s.a.v.a. Tako su stavili oreol svetosti na neke izmišljene hadise koje su krivotvorili neki ashabi poslije Poslanika, s.a.v.a., i oni su postali sasvim prihvatljivi hadisi.
Kada sam razgovarao sa nekom našom ulemom, mnogo dokaza sam im naveo o tome da ashabi nisu bili toliko sveti i neprikosnoveni, nego su i sami sumnjali u hadise jedni drugih ako bi neki hadis bio suprotan Kur'anu. Navodio sam kao dokaz i to kada je Omer ibn Hattab udario Ebu Hurejru bičem i zabranio mu da prenosi hadise i optužio ga da izmišlja i tako dalje.
Oni su mi uvijek odgovarali da su ashabi imali pravo da jadan drugom kažu šta hoće, a mi, obzirom da nismo na njihovom stupnju vrijednosti, ne možemo im odgovoriti i prigovarati.
Kažem: O Allahovi robovi, oni su se borili međusobno, jedni druge nazivali nevjernicima i ubijali jedni druge?!
Oni kažu: Svi su oni mudžtehidi, ko je od njih ispravno postupio ima dvije nagrade, a ko je poslije svog idžtihada pogrešno postupio, ima jednu nagradu, i mi nemamo pravo udubljivati se u njihove stvari. Sigurno je da su oni ovo vjerovanje naslijedili od svojih očeva i djedova, i ponavljaju ga kao papagaji bez razmišljanja i provjere.
I njihov Imam Gazali je usvojio isto mišljenje i širio ga među ljudima, pa je tako postao hudžetu-l-islam, autoritet islama i muslimana, pa u svojoj knjizi El-Mistasfa kaže:
“Ono čega se drže selefije i većina njihovih potomaka jeste da je pravednost ashaba poznata, jer je Allah njih izjednačio i hvalio ih u Svojoj Knjizi i to je naše vjerovanje o njima.”
Čudim se Gazaliji i ehli sunnetu vel džemaatu uopće o njihovom navođenju Kur’ana kao dokaza pravednosti ashaba, jer u Kur’anu nema niti ijednog jedinog ajeta koji na to upućuje.
Naprotiv, u Kur’anu ima mnogo ajeta koji negiraju njihovu pravednost, na vidjelo iznose njihove tajne i otkrivaju njihovo licemjerstvo. Mi smo posvetili jedno cijelo poglavlje ovoj temi u našoj knjizi Pitajte one koji znaju na strani 113. do 172. (arapskog teksta).
Pa ko želi da još istražuje ili da se zadrži na ovim činjenicama, može pogledati navedenu knjigu kako bi pročitao šta Allah i Poslanik kažu o njima. I kako bi istraživač vidio da ashabi nikada nisu ni sanjali o poziciji i položaju koji im je izmislio ehli sunnet vel džemaat.
Ništa mu drugo ne preostaje, nego da pročita knjige hadisa i historije koje su pune njihovih ružnih djela i čak u nekima se proglašavaju za nevjernike. Mnogi od njih su sumnjali u sebe da su munafici.
Buharija bilježi u svom Sahihu da Ibn Melika zna tridesetoricu ashaba Poslanikovih i svi su se za sebe bojali licemjerstva i nijedan od njih nije rekao da ima iman Džibrila.
[Sahih Buhari, 1/17]
Evo i sam Gazali bilježi u svojoj knjizi da je Omer ibn Hattab pitao Huzejfz ibn Jemana o tome da li ga je Božiji Poslanik spomenuo u grupi munafika, čija je imena rekao njemu.
[Ihaju ulumi-d-din, Gazali, 1/129; Kenzu-l-ummal 7/24]
Ništa ne znači tvrdnja onih koji kažu da munafici nisu od ashaba, kada znamo da termin o kojem su se suglasili je isti onaj koji smo čuli maloprije, a to je da svako ko je vidio Božijeg Poslanika vjerujući u njega je ashab, pa makar i ne sjedio s njim i ne slušao njegove riječi.
U njihovim riječima da vjeruju ima pretvaranja, jer svi oni koji su se družili sa Poslanikom, izgovorili su šehadet i Poslanik, s.a.v.a., je primio ovaj njihov formalni islam, a i sâm je rekao:
“Naređeno mi je da sudim po spoljašnjosti, po onome što je zahir, a samo Allah zna tajne!”
I nikad u svom životu, nijednom od njih nije rekao: “Ti si munafik i neću od tebe primit tvoj islam!”
Zato, nalazimo da Poslanik, s.a.v.a., i ‘munafike’ naziva moji ashabi, a on zna za njihovu dvoličnost.
Evo dokaza: Buharija prenosi da je Omer ibn Hattab tražio od Poslanika da ubije Abdullah ibn Ubejju, munafika, pa je rekao:
“Božiji Poslaniče, pusti me da ubijem ovog munafika!”
Poslanik je rekao: “Ostavi ga, neću da ljudi pričaju kako je Muhammed ubijao svoje ashabe.”
[Sahih Buhari, 6/65; Fadailu-l-Kur'an, sura E1-Munafikun; Tarih Ibn Aasakir 4/97]
Neka ulema od ehli sunneta vel džemaata pokušava nas uvjeriti da su munafici bili poznati i da ih ne miješamo sa ashabima. Ovo je nemoguće i nije prihvatljivo. Naprotiv, munafici su bili iz skupine ashaba čije je skrivene tajne poznavao samo Uzvišeni Allah.
Oni su klanjali, postili, obožavali Allaha i Poslaniku se približavali svim sredstvima. Evo dokaza: Buharija bilježi u svom Sahihu da je Omer ibn Hattab i po drugi put zatražio od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da mu dozvoli da ubije Zu-l-Huvejsaru, kad je rekao Poslaniku:
“Budi pravedan!” A Poslanik mu je odgovorio: “Pusti ga, on ima drugove koji preziru da on klanja sa njima, preziru i omalovažavaju njegov post sa njihovim postom, uče Kur’an koji ne prelazi njihove ključne kosti (ne dotiče srce) i oni izlaze iz vjere kao što strijele izlazi iz tobolca.”
[Sahih Buhari, 4/206]
Neću pretjerati ako kažem da većina ashaba nije bila daleko od licemjerstva, što i Kur’an potvrđuje u mnogobrojnim ajetima, a i što Božiji Poslanik, s.a.v.a., potvrđuje u mnogim hadisima.
U Kur'anu čitamo:
“Međutim, on im istinu donosi, ali većina njih prezire istinu.”[Mu'minun, 70]
“Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri.”[Tevbe, 97]
“Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni.”[Tevba, 101]
Dobro je ukazati da neka ulema ehli sunneta vel džemaata nastoje svim silama sakriti činjenice, pa riječ el-arab u gornjem ajetu tumače da to nisu ashabi, nego su to beduini koji su živjeli po cijelom arabijskom poluostrvu. Ali, nalazimo da je Omer ibn Hattab kada mu se primakla smrt, oporučio halifi poslije njega:
“Preporučujem ti da prema el-arab (beduinima, Arapima) postupaš lijepo, jer su oni korijen Arapa i građa islama.”
[Sahih Buhari, 4/206]
Ako su korijeni Arapa i građa islama najveći nevjernici i najgori licemjeri za očekivati je da oni kao takvi ne poznaju granice onoga što je Allah obznanio Svom Poslaniku, a Allah je Sveznajući i Mudri. Nakon ovoga ne ostaje mjesta tvrdnjama ehli sunneta vel džemaata da su svi ashabi pravedni. Kake bi bolje objasnio i kako bi se istraživač uvjerio da su elarab, ustvari, općenito ashabi, pogledajmo ajete.
Allah, dž.š., nakon što kaže da su el-arab najveći nevjernici i najgori licemjeri u nastavku kaže:
“A ima earab (beduina) koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet i koji smatraju da je ono što daju put da se Allahu približe i da Poslanikove blagoslove zasluže. To im je, zaista, dobro djelo. Allah će ih sigurno milošću Svojom obasuti, jer Allah prašta i samilostan je.”[Tevbe, 99]
A ono što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., potvrdio hadisima, pa kaže:
“Moji ashabi će biti odvedeni u Vatru, a ja ću reći: ‘Gospodaru, ovo su moji ashabi!’ Reći će se: ‘Ti ne znaš šta su sve novo izmislili poslije tebe!’ A ja ću reći:
‘Teško onome ko je unio izmjene u vjeru poslije mene, i vidim da između njih ima veoma malo iskrenih kao stoke koja slobodno pase.’”
[Sahih Buhari, 7/209, babu-l-bavdi]
Isto potvrđuju i mnogi drugi hadisi, a mi smo ovom prilikom naveli samo nekoliko primjera.
Cilj ovoga našeg istraživanja nije da ispitujemo život ashaba i da osuđujemo njihovu pravednost? Povijest nam je dovoljna i ona nam je svjedok da su neki od ashaba počinili blud, pili vino, svjedočili lažno, vratili se svojim starim običajima i počinili mnoge zločine nad nevinim i prevarili ummet.
Želimo samo pokazati da je tvrdnja o pravednosti svih ashaba bajka koju je izmislio ehli sunnet vel džemaat kako bi pokrio djela svojih prvaka i velikana od ashaba koji su unijeli mnogo novih stvari u Allahovu vjeru i izmijenili Njegove propise, i kao drugo, kako bi otkrili da je ehli sunnet usvajanjem vjerovanja o pravednosti svih ashaba pokazao svoj pravi identitet, a to je ljubav prema munaficima i slijeđenje njihovih novotarija koje su izmislili kako bi vratili svijet u džahilijjet.
Obzirom da je ehli sunnet vel džemaat zabranio svojim sljedbenicima da prigovaraju i osuđuju ashabe, time su zatvorili vrata idžtihada, i to od vremena emevijskih vladara i stvaranja mezheba. Njihovi sljedbenici su naslijedili takvo vjerovanje prenoseći ga iz generacije u generaciju i sve do današnjih dana zabranjuje se ispitivanje o ashabima.
Oni su svima njima zadovoljni, a onoga ko kritikuje ashabe smatraju nevjernikom. Na kraju da izvučemo rezime iz svega do sada rečenog, a to je da šije sljedbenici Ehli-bejta, ashabe stavljaju na mjesto koje oni zaslužuju, pa su zadovoljni bogobojaznima, a distanciraju se od munafika i griješnika, i neprijatelja Allahovih i Njegova Poslanika. Zbog toga, oni su istinski sljedbenici ehli sunneta, jer vole one ashabe koje voli Allah i Njegov Poslanik, a odriču se od onih koji su glavni uzrok zablude velike većine muslimana.
Nema komentara:
Objavi komentar