Neka istraživač ne sumnja u lekciju poslaničke biografije, niti u ono što je prenijela islamska povijest da je Poslanik, s.a.v.a., taj koji je odredio dvanaest Imama i imenovao ih da budu njegovi nasljednici i opunomoćenici. Njihov broj je naveden u sahihima ehli sunneta i to da ih je dvanaest i da su svi iz Kurejšia.
Ovo prenose Buharija, Muslim i drugi. U nekirm sunijskim izvorima se Imami spominju poimenice, prvi je Ali ibn Ebi Talib, poslije njega je njegov sin Hasan, zatim njegov brat Husejn, zatim devet Imama iz potomstva Husejnova, a poslednji je Mehdi.
Pisac Jenabiul Meveddeti prenosi:
“Došao neki Jehudija po imenu Eatel do Poslanika i reče mu: ‘Muhammede, pitao bih te o nekim stvarima, o kojima dugo razmišljam, pa ako mi odgovoriš, primit ću islam kod tebe.’ Poslanik je rekao: ‘Pitaj, Ebu Ammara.’ On ga je pitao o stvarima i svaki put bi poslije Poslanikovog odgovora rekao: ‘Istinu si rekao.’
Zatim ga je upitao: ‘Obavijesti me o svom opunomoćeniku, ko je on? Jer nema nijednoj poslanika, a da nema svog opunomoćenika. Naš poslanik Musa ibn Imran preporučio je Jušaa ibn Nuna.’
Poslanik, s.a.v.a, je rekao: ‘Moj opunomoćenik je Ali ibn Ebi Talib, a nakon njega su moja dva unuka, Hasan i Husejn, a onda devet Imama iz Husejnova potomstva.’ Jehudija je rekao: ‘Muhammede, navedi mi ih poimenice!’
Poslanik reče: ‘Poslije Husejna, njegov sin Ali, poslije Alija, njegov sin Muhamed, poslije Muhameda, njegov sin Džafer, poslije Džafera, njegov sin Musa, poslije Muse, njegov sin Ali, poslije Alija, njegov sin Muhamed, poslije Muhameda, njegov sin Ali, poslije Alija, njegov sin Hasan, poslije Hasana, njegov sin El-Hudždže Muhammed Mehdi. Njih je 12.’ Rekao je: ‘I Jehudija je primio islam, neka je hvala Allahu na uputi."
(Kanduzi Hanefi u Jenabiul meveddeti, str. 440.; Feraidu-ssemtin od Hamejnija sa senedom od Mudžahida od Ibn Abbasa.)
Ako bismo prelistali šitske knjige i pogledali šta se u njima nalazi od činjenica, posebno o ovoj temi, našli bismo mnogo toga, Ali, dovoljan nam je dokaz da ulema ehli sunneta vel džemaata priznaje da je broj Imama dvanaest, a nema drugih Imama sem Alija i njegovih čistih sinova. Ono što nas sve više učvršćuje u uvjerenju da je dvanaest Imama Ehli-bejta, jeste da oni nisu učili ni kod jednog alima iz ummeta.
Niko od historičara, muhaddisa ili pisaca sire, ne prenosi da je neki Imam Ehli-bejta učio i bio učenik kod nekog ashaba ili tabiina, kao što je slučaj sa svom ulemom ummeta i njihovim Imamima. Ebu Hanife je bio učenik Džafera Sadika, a Malik je bio učenik Ebu Hanifin. Šafia je učio kod Malika, a tako isto i Ahmed.
A što se tiče Imama Ehli-bejta, njima je znanje darovano od strane Uzvišenog Allaha i nasljeđivali su ga i prenosili sa oca na sina, sa djeda na oca i o njima Allah kaže:
“Mi ćemo učiniti da Knjigu našu slijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo.”Fatir, 32
Jednom prilikom Imam Džafer Sadik ukazujući na ovu činjenici je rekao:
“Čudno je kako ljudi govore da su uzeli znanje, svo znanje, od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa su radili po njemu i bili na pravom putu!!
A prenose da mi Ehli-bejt nismo uzeli znanje od Poslanika i ne slijedimo ga, a mi smo njegova porodica i njegovo potomstvo, u našim kućama je dolazila Objava, od nas je znanje išlo ljudima, pa zar njih smatraš da su naučili i da su upućeni, a Mi ne znamo i u zabludi smo?!” Da, kako se i ne bi čudio Imam Sadik onima koji tvrde da su uzeli znanje od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a neprijateljski su raspoloženi prema njegovoj Porodici i vratima njegova znanja kroz koja se ulazi do Poslanikova znanja.
I kako im se ne bi čudio kad sebi pripisuju ime ehli sunnet, a rade u suprotnosti ovog sunneta?!
A šije su, što svjedoči i povijest, dali prednost Aliju, pomogli ga, stali protiv njegovih neprijatelja, borili se u njegovim bitkama, a bili s njim u miru, i svo znanje koje posjeduju uzeli su od njega. A ehli sunnet vel džemaat nisu pristali uz njega, naprotiv, borili su se protiv njega i željeli da ga unište, a njegove sinove su ubijali, zatvarali i proganjali. Suprotstavili su mu se u mnogim propisima, jer su slijedili one koji za sebe tvrde da posjeduju znanje, a koji su radili po svom mišljenju i idžtihadu po pitanju Allahovih propisa, pa su ih mijenjali u skladu sa svojim prohtjevima i onim što je zahtijevala njihova lična dobrobit.
Kako da se mi danas ne čudimo onima koji tvrde da slijede poslanički sunnet i svjedoče sami protiv sebe da su ostavili Poslanikov sunnet, jer je on postao znak šija, zar ovo nije čudno?!
(Vidi knjigu Sa onima koji su iskreni, gdje Ibn Tejmije kaže da se ostavi Poslanikov sunnet ako postane šitskim znakom, i uprkos tome opet ga nazivaju obnoviteljem sunneta. Minhadžu-s-sunnet od Ibn Tejmije, svez. 2, str. 14. ; Šerhul mevahib, Zerkani, 5/13 i Musanneful hidaja.)
Kako da se ne čudimo onima koji misle da su ehli sunnet vel džemaat, a oni su ustvari mnogobrojne skupine: malikije, hanefije, šafije, hanbelije, ne slažu se jedni s drugima u fikhskim propisima i tvrde za to neslaganje da je milost njima. I tako je Allahova vjera postala podložna njihovim prohtjevima, mišljenjima i ono što se njima sviđa.
Da, oni su mnogobrojne skupine koje su se razišle u propisima Allahovim i Njegova Poslanika, ali su se suglasili o vjerodostojnosti i ispravnosti silničkog hilafeta iz Sekife i izoliranja i odbacivanja čistog Poslanikovog potomstva. Kako da se ne čudimo onima koji se hvale da su oni ehli sunnet vel džemaat, a ostavili su naredbu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., o pridržavanju sekalejna (dvije skupocjene stvari): Allahove Knjige i Poslanikova potomstva, uprkos tome što i sami prenose ovaj hadis u svojim sahihima?
Oni se ne pridržavaju, ni Kur’ana, ni potomstva, jer odbacivanjem potomstva, odbacili su i Kur’an, jer nas hadisi šerif obaviještava da se Kur’an i potomstvo neće nikada razdvojiti, o čemu Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“Obavijestio me je Milostivi, Sveznajući da se njih dvoje (Kur’an i potomstvo) neće razdvojiti sve dok meni ne dođu kod Havda.”
(Prenosi ga Imam Ahmed u Musnedu 5/189, Mustedreku Hakim 3/148 i kaže hadis je sahih po uslovima dvojice šejhova, ali ga oni ne prenose. Sahihom ga smatra i Zehebi u svom Telhisu, gdje kaže da je sahih po uslovima dvojice šejhova Buharije i Muslima.)
Kako da se ne čudimo onima koji za sebe tvrde da su ehli sunnet, a rade suprotno onome što je potvrđeno u njihovim sahihima, da je Poslanik radio, naredio ili zabranio?
(Prenosi Buharija u svom sahihu da je Poslanik zabranio klanjanje teravije u džematu, pa kaže: “O ljudi, klanjajte u svojim kućama, najbolji čovjekov namaz je u njegovoj kući, osim farz namaza.” Ali ehli sunnet je ostavio Poslanikovu zabranu i počeli su slijediti novotariju Omer ibn Hattaba.)
A ako povjerujemo da je ovaj hadis sahih: “Ostavljam vam Allahovu knjigu i moj sunnet, ako ih se budete pridržavali, nećete poslije mene nikada zalutati!”, kao što se nekima ehli sunnetu čini da ga oni danas potvrđuju, onda će čudo biti još veće i sramota još očiglednija. Jer, njihovi prvaci i njihovi Imami su spalili sunnet koji im je ostavio Božiji Poslanik i zabranili su da se prenosi i zapisuje, o čemu smo već govorili. Omer ibn Hattab jasno kaže: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.”
Ovo je otvoreno protivljenje Božijem Poslaniku, s.a.v.a., a protivljenje njemu je protivljenje Uzvišenom Allahu. Ove riječi Omer ibn Hattaba prenose sahihi ehli sunneta, a među njima i Buharija i Muslim. Kada je Poslanik rekao:
“Ostavljam vam Allahovu knjigu i moj sunnet.”, Omer mu je na to rekao: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.”,
Dakle ne treba nam tvoj sunnet. Kada je Omer, u Poslanikovom prisustvu rekao: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.”, Ebu Bekr je potvrdio mišljenje svoga druga, a kada je postao halifa, rekao je:
“Ne prenosite od Božijeg Poslanika ništa, ko vas upita, recite, imamo Allahovu knjigu, pa uzmite za halal ono što je u njoj halal i za haram ono što je u njoj haram.”
(Tezkiretul huffaz, Zehebi, l/3)
Kako da se ne čudimo onima koji su ostavili sunnet njihova Poslanika i bacili ga za leđa, a umjesto njega prihvatili novotarije koje su izmislili, a koje od Allaha nemaju nikakve moći, a zatim sebe i svoje sljedbenike nazivaju ehli sunnet vel džemaat?!
Ali, čuđenje tek počinje kada saznamo da Ebu Bekru, Omeru i Osmanu nije bio poznat ovaj naziv, pa nađemo da Ebu Bekr kaže:
“Ako me zadužite sa sunnetom vašeg Poslanika, ja to neću moći podnijeti.”
(Musned Imam Ahmed l/4, Kenzul ummal 3/126.)
Kako Ebu Bekr neće moći podnijeti sunnet Poslanikov? Je li njegov sunnet nešto nemoguće, pa ga Ebu Bekr nije ustanju izvršavati? Kako onda ehli sunnet tvrdi da se oni pridržavaju Poslanikova sunneta, a njihov prvi vođa ga nije u stanju podnijeti?!
Zar Allah nije rekao o sunnetu:
“Vi u Allahovom Poslaniku imate najljepši uzor.”Ahzab, 21
Također je rekao:
“Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao.”Talak, 7
I još kaže:
“U vjeri vam nije ništa teško propisao.”Hadž, 78
Je li to Ebu Bekr i prijatelj mu Omer smatraju da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., izmislio vjeru, koju Allah nije objavio, pa naredio muslimanima nešto što ne mogu podnijeti i zadužio ih teškim? Bože sačuvaj, Poslanik, s.a.v.a., je imao običaj govoriti: “Radujte druge, a ne odbijajte ih, olakšajte, a ne otežajte, Allah, dž.š., vam je dao olakšice, pa ne činite sebi ništa teškim!”
Ali, priznanje Ebu Bekra da on nije u stanju izvršavati Poslanikov sunnet, potvrđuje ono što smo rekli da je on izmislio novu vjeru i novotarije koje se ne mogu podnijeti, a koje su u skladu sa njegovim prohtjevima i politikom države na čijem čelu je on bio. Možda je i Omer ibn Hattab smatrao da nije u stanju izvršavati propise Kur’ana i sunneta, pa je rekao da se ostavi namaz, ako se bude džunub, a nema vode da se okupa.
Ovu fetvu je izrekao dok je bio na položaju halife, a taj propis su svi poznavali i učeni i obični ljudi, a ovo prenose svi muhaddisi. Omer se mnogo predavao spolnom općenju, pa je o njemu objavljen ajet:
“Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam.”(Bekare, 187) , jer on se nije mogao strpiti od spolnog općenja za vrijeme posta, a pošto je bilo malo vode, Omer je smatrao da je lakše ostaviti namaz i odmoriti se dok ne bude imao dovoljno vode da se okupa, a onda bi ponovo počeo klanjati.
Kao što je poznato Osman je prekršio Poslanikov sunnet, pa je Aiša iznijela Poslanikovu košulju i rekla: “Osman je pohabao Poslanikov sunnet, prije nego što je on pohabao svoju košulju.” Ashabi su ga prekorili zato što je prekršio Poslanikov sunnet i sunnet dvojice šejhova (Ebu Bkkra i Omera), i zbog toga su ga ubili. A što se tiče Muavije, možeš reći šta god hoćeš. On je nepokoran i Kur’anu i sunnetu i izazivao ih je. Dok Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“Ali je od mene, a ja sam od Alija. Ko Alija proklinje, proklinje mene, a ko proklinje mene, proklinje Allaha.”
(Mustedrek Hakim 3/121, Musned Ahmed 6/323, Hasaisu Nesai, str. l7.) , vidimo da je Muavija duboko ogrezao u njegovo proklinjanje, pa mu to nije bilo dovoljno, nego naređuje svim svojim namjesnicima da ga proklinju, a ko odbije, da se skine sa vlasti i ubije. Znamo da je Muavija onaj koji je sebe i svoje sljedbenike nazvao ehli sunnet vel džemaat naspram naziva šija sljedbenika istine.
Neki historičari prenose da godina u kojoj je hilafet preuzeo Muavija, nakon sklapanja mira sa Hasanom ibn Alijem, naziva se godina džemata. Nema mjesta čuđenju kada shvatimo da su Muavija i njegovi sljedbenici pod sunnetom podrazumijevali proklinjanje Ali ibn Ebi Taliba sa islamskih minbera, u vrijeme džume i bajrama.
Ako je sunnet vel džemaat Muavije ibn Ebi Sufjana, molimo Uzvišenog Allaha da nam da smrt slijedeći novotariju odbijanja sunneta koji je osnovao Ali ibn Ebi Talib i Ehli-bejt, mir i blagoslov neka je na njih!
Ne čudi se, poštovani čitaoče, da sljedbenici novotarija i zablude postanu ehli sunnet vel džemaat, a čisti Imami Ehli- bejta, postanu novotari.
Evo, poznatog sunijskog alima, Ibn Halduna, kako drsko ovo kaže, nakon što je pobrojao većinske mezhebe:
Ehlul-bejt se izdvojio sa mezhebom kojeg su izmislili i fikhom s kojim su se odvojili, a svoj mezheb su izgradili na vrijeđanju ashaba.”
(Mukaddima Ibn Halduna, str. 494., pogl. nauka o fikhu i ono što je slijedi od farzova.)
Zar ti nisam rekao, postovani čitaoče: Ako obrneš stvar pogodit ćeš ispravno! Ako su fasici, griješnici od Emevija, ako su oni ehli sunnet, a Ehli-bejt novotari, kako kaže Ibn Haldun, onda neka je mir na islam.
Nema komentara:
Objavi komentar