Ehli sunnet vel džemaat ubraja Omer ibn Hattaba u nadahnute i najučenije ashabe, a on nije bio najučeniji po predaji koju prenose u svojim sahihima da mu je Poslanik, s.a.v.a., dao prednost u pijenju, a on je to protumačio sa znanjem, a svjedoči protiv sebe da je zaboravio mnogo Poslanikova sunneta, jer je bio zauzet trgovinom po bazarima.
Buharija u svom Sahihu prenosi u poglavlju o hadžu od nekog ko veli:
“Poslanikovi propisi su bili jasni i vidljivi, a neki su bili odsutni da vide Poslanika i islamske propise, pa kaže: Ebu Musa tražio dozvolu da uđe kod Omera, pa kada je vidio da je zauzet, vratio se. Omer je rekao: Zar nisam čuo glas Abdullaha ibn Kajsa, zovite ga! Pozvan je Omeru, a ovaj ga je upitao: Šta te navelo da tako postupiš? On je odgovorio: Ovako nam je bilo naređeno. Omer je rekao: Donesi mi dokaz za to ili ću uraditi s tobom šta ću uraditi. Ebu Musa se uputio ensarijama, pa su rekli: Svjedočit će samo naša djeca. Onda je ustao Ebu Seid Hudri i rekao: Tako nam je bilo naređeno. Omer je onda rekao: Izgubio sam ovu Poslanikovu naredbu iz vida, bio sam zaokupljen trgovinom na bazarima.”
(Sahih Buhari, 8/157, knjiga pridržavanja Kur'ana i sunneta: Sahih Muslim, 6/179, pogl. traženje izuna, knjiga o odgoju.)
Napomena:
U ovoj priči postoje neke stvari koje se moraju spomenuti Prvo: Predmet traženja dozvole prilikom ulaska je poznat u islamu, i to je Poslanikov sunnet koga znaju svi, i obični i učeni ljudi. Ljudi bi tražili dozvolu od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kada bi dolazili kod njega. Ovo je islamski odgoj i razlog ponosa. Iz ove predaje saznajemo da je Omer imao čuvare i tjelohranitelje oko sebe koji su ljudima branili ulazak sem sa dozvolom. Tako je Ebu Musa tri puta zatražio dozvolu ulaska i nakon što mu nije bila data, on se vratio.
Ali, Omerovi pomagači i sljedbenici iz Emevija, kao da su željeli dati Omeru prednost nad Poslanikom, s.a.v.a., pa su govorili da je Omer spavao pored puta bez čuvara oko njega, pa je rečeno o njemu: Pravedan si, pa možes spavati ispod drveta, bez čuvara. Kao da su htjeli reći da je on pravedniji od Poslanika, s.a.v.a., jer je Poslanik imao čuvare, a da nije tako, zašto je rečeno: Pravda je umrla sa Omerom?!
Drugo: Ova predaja nam govori i o stupnju strogoće i grubosti po kojoj je Omer ibn Hattab bio poznat i kako je postupao sa muslimanima bez opravdanja za takvo svoje ponašanje. Evo, kako Ebu Musa Ešari, jedan od velikih ashaba, kao dokaz za traženje dozvole prilikom ulaska donosi Poslanikov hadis, a Omer mu kaže:
“Tako mi Allaha, zadaću bol tvojim leđima i stomaku, ako mi ne dovedeš nekog da to posvjedoči?”
(Sahih Muslim 6/l79, kitabul adab, babul istizan.)
Da li je postojalo opravdanje za ovakvo ponižavanje Ebu Muse, utjerivanje u laž pred ljudima i prijetnja bičevanjem samo zato što kao dokaz navodi hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.? Onda je Ubejje ibn Kaab kada je posvjedočio vjerodostojnost hadisa rekao: “Sine Hattabov, ne budi tako grub prema drugovima Božijeg Poslanika!” (Ibid)
Smatram da za ovo nema opravdanja. Ovdje se radi o Omerovoj samovolji u većini slučajeva. Kada bi mu se suprotstavili dokazima iz Allahove knjige i Poslanikova sunneta, on bi se naljutio i počeo prijetiti, što je mnoge ashabe navelo da skrivaju istinu, a znajući šta je istina. Tako se desilo sa Ammar ibn Jasirom kada je odgovorio Omeru hadisom po pitanju tejemmuma. I kada mu je Omer priprijetio, Ammar je na to rekao:
“Ako želiš neću o tome govoriti.”
(Sahih Muslim, 1/193, babu tejemmum; isto i u Sahih Buhariji.)
Mnogobrojni su dokazi o tome kako je Omer zabranjivao ashabima da prenose Poslanikove hadise, i to još od vremena Ebu Bekrovog hilafeta, a posebno za vrijeme svog hilafeta, koji je trajao više od deset godina. Za to vrijeme, izgubljeno je sve što je dotle bilo sabrano hadisa, ashabima je zabranio da ih prenose, a neke je i zatvarao zbog toga. (Detalji o ovome su navedeni u knjizi Pitajte one koji znaju, a navedeni su i izvori, pa istraživači mogu tu pogledati.)
Isto to je uradio Ebu Bekr prije njega, te Osman poslije njega. Kako je onda nama rečeno da su halife radile po Poslanikovom sunnetu, a taj sunnet je od njih naišao samo na zabranu, spaljivanje i zamračivanje?! Treće: Ova predaja nam govori da je Omer ibn Hattab mnogo odsustvovao sa sjedenja sa Poslanikom, s.a.v.a., i slušanja njegovih hadisa, jer je bio zaokupljen sklapanjem kupoprodajnih ugovora po bazarima.
Zato Omer nije znao za mnoge hadise koje su znali i obični i učeni ljudi, pa čak i djeca ashaba su za to znala. O ovome nam svjedoče riječi ensarija, kada im je došao Ebu Musa u strahu od Omerove prijetnje, kada su rekli:
“Tako nam Allaha, to mogu posvjedočiti najmlađi od nas.”
Pa je ustao Ebu Seid Hudri, a bio je najmlađi među njima i posvjedočio je da je čuo Poslanika, s.a.v.a., kako govori o tome.
Ovo, u krajnjem slučaju, govori o Omeru koji je preuzeo položaj halife, a ne poznaje Poslanikov sunnet i to najprostije stvari koje poznaju i najmlađi među ashabima. Kako je on daleko od Poslanikova hadisa u kojem Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“Ako čovjek preuzme položaj vladara nad narodom, a zna da među njima ima onaj ko je učeniji od njega prevario je Allaha, Njegova Poslanika i vjernike.”
Trebalo bi da Omer ibn Hattab posluša ovakve hadise koje je odbio prihvatiti u Poslanikovo vrijeme, nije bio uvjeren u njih, a sebi je dao pravo idžtihada pored hadisa. Ostaje nam da priznamo Ebu Hafsu njegovo priznanje za neznanje kada bi mu neki ashabi iznijeli dokaze i argument pa je jednom u takvoj prilici rekao: “Svi ljudi su učeniji od tebe, o Omere, čak i žene.”
A drugi put je rekao: “Da nije Alija Omer bi propao.” A drugom prilikom kaže: “Od Poslanikovih hadisa me je spriječila trgovina po bazarima.” Ako je Omer bio zaokupljen rukovanjem prilikom sklapanja ugovora po bazarima i nije imao vremena za Poslanikov sunnet onda je po prilici bio još više nemarniji spram Kur’ani kerima.
Jedne prilike se nije složio sa Ubejj ibn Kaabom koji je bio najučeniji hafiz i Omer je zanijekao njegovo učenje rekavši da to nije prije čuo. Onda je Ubejj rekao:
“Moju pažnju je zaokupljao Kur’an, a tvoju pažnju je zaokupljalo rukovanje prilikom sklapanja ugovora po bazarima.”
(Tarih Ibn Asakir, 2/228; Hakim u Mustedreku i Ebu Davud u Sunenu i Ibn Esir u Džamiul-usul, prenose slično ovome.)
Njegova zaokupljenost trgovinom i obuzetost rukovanjem prilikom sklapanja kupoprodajnih ugovora je bila poznata svim ashabima, a posebno onima koji su poznavali Allahovu knjigu i sunnet Njegova Poslanika. Zato vjerujem da je on imao veliki duhovni kompleks, a to je kompleks složenog neznanja, jer vidi ti ako najmlađi muslimani znaju ono što on ne zna i znaju napamet ono što on ne zna. A s druge strane Ali mladić koji nije imao ni trideset godina, ispravlja njegovo mišljenje onim što zna iz Kur’ana i sunneta i u prisustvu drugih ashaba tako da je Omer bio primoran da kaže: “Da nije bilo Alija, Omer bi propao.”
Jedne prilike je u džamiji na očigled svih klanjača ustala neka žena dok je Omer bio na minberu i počela raspravu s njim o mehru, a navodila mu je dokaze iz Kur’ana. Tada je Omer rekao: “Svi ljudi su učeniji od tebe, o Omere, čak i žene!” Ustvari to nije bilo toliko njegovo uvjerenje koliko je time nastojao prekriti svoje neznanje i zaraditi stav u svoju korist kako bi svijet o njemu rekao da je ponizan i skroman, što danas često možemo čuti kako ljudi to ponavljaju.
Zbog ovog kompleksa je Omer radio na uništavanju Poslanikova sunneta. Koliko god je mogao koristio je idžtihad po svom nahođenju suprotstavljajući se Kur’anu i sunnetu za što postoje mnogobrojni dokazi. (Neke sam naveo u knjigama Sa onima koji su iskreni i Pitajte one koji znaju.) Onaj ko pogleda Omerovu biografiju naći će da je Omer poslije primanja islama provodio samo polovinu svog vremena uz Poslanika.
O ovome on sam govori:
“Ja i moj susjed koji je bio ensarija, od Emevija, Ibn Zejd, a to je jedna od medinskih porodica, bi smo se smjenjivali u odlasku kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a Jednom bi išao on, a jednom ja. Pa, kada bi išao ja obavijestio bi ga o čemu je bilo govora toga dana, tj. o čemu je Poslanik govorio, a kada bi on išao i on bi isto uradio.”
(Sahih Buhari, 1/31, kitabul ilmi, babu et-tenavub fil ilmi.)
Njegove riječi smjenjivali smo se u odlascima kod Poslanika, jednom bi išao on, a drugi dan bi išao ja, upućuju da mu je kuća bila daleko od džamije Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i zato je Omer svako drugi dana išao kod Poslanika, a drugi dan ne bi, niti bi sebe opterećivao da ide zbog udaljenosti. Ili, možda nije ni bila velika udaljenost, ali je išao na bazare gdje je bio zauzet trgovinom.
Ako ovo dodamo njegovim riječima: “Bio sam zaokupljen trgovinom po bazarima od Poslanikovih hadisa.”, kada se govorilo o Ebu Musi Ešariju, zatim slijedeće riječi Ubejj ibn Kaaba upućene Omeru:
“O Omere, ja sam bio zaokupljen Kur’anom, a ti si bio zaokupljen rukovanjem po bazarima.”, kao što smo navodili, sve ovo nam potvrđuje da on nije provodio mnogo vremena sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a.
Vjerovatno je on bio odsutan i sa nekih velikih skupova, na kojima su se okupljali svi muslimani, kao što su bili Ramazanski i Kuraban bajrami, pa zato vidimo da je on pitao neke ashabe, koji nisu bili zaokupljeni trgovinom, i nisu ostavljali zikrullah, ili išli da sklapaju ugovore, o tome šta je Božiji Poslanik, s.a.v.a., učio na Bajram namazima. Prenosi Muslim u svom Sahihu, u knjizi o namazu na Bajrame, od Abdullaha ibn Abdullaha da je Omer ibn Hattab pitao Ebu Vakida Lejsa o tome šta je Božiji Poslanik, s.a.v.a., učio na Ramazanskom i Kurban-Bajramu pa mu je rekao: “Na tim namazima je učio suru Qaf i Qamar.”
(Sahih Muslim, 3/61, kitabu-s-salati, babu ma jakree bihi fi salatil-idejni.)
Ebu Vakid Lejsi kaže: “Pitao me je Omer ibn Hattab šta je Božiji Poslanik učio na bajram namazu, pa sam mu rekao: “Bliži se čas” i “Qaf, Tako Mi Kur’ana slavnoga.”
(Sahih Muslim, 3/61, prethodni izvor.)
Svjedočenje Abdullaha i Ebu Vakida Lejsija da Omer nije znao šta je Poslanik, s.a.v.a., učio na Bajram namazu, i ako uz to dodamo svjedočenje Ubejj ibn Kaaba i Omerovo svjedočenje protiv sebe da je bio zaokupljen trgovinom po bazarima na uštrb Kur’ana i sunneta, shvatit ćemo tajne i zagonetke koje su sve do sada ostale zbunjujuće za ulemu, kao što je njegova fetva da džunub čovjek ako ne nađe vode da se okupa, neće klanjati.
Zatim, njegovo nepoznavanje propisa o tejemmumu, o čemu jasno govori i Kur’an i sunnet. Zatim, njegov propis o kelali, po pitanju čega je rekao nekoliko oprečnih propisa, uprkos što se o kelali govori u Allahovoj knjizi, a detalji se nalaze u Poslanikovom sunnetu, a što Omer nije shvatio sve do svoje smrti.
(Bejheki u svom Sunenu prenosi da je Omer pitao Poslanika o nasljedstvu djeda ako ima brata, pa mu je Poslanik rekao: “Kakvo je to pitanje, Omere?
Mislim da ćeš ti umrijeti, prije nego što ti to naučiš.” Seid ibn Musejjeb kaže: “Omer je i umro, prije nego što je naučio ovo pitanje.”)
Da se je Omer ovdje zaustavio i pokušao učenjem dokrajčiti svoje neznanje bilo bi bolje i za njega i za muslimane. Ali Omer je počeo iz inata griješiti pa je počeo zabranjivati ono što je Allah dozvolio i Njegov Poslanik, kao što je: obavljanje umre uz hadž, privremeni brak, dio iz plijena koji se davao onima čija srca je trebalo pridobiti, i dozvoljavati ono što je Allah i Njegov Poslanik zabranili, kao što je njegovo provođenje ‘talak baina’, uhođenje muslimana i dr.
(Pročitaj knjigu En-Nass vel idžtihad od Šerafuddina Musavija.)
Zbog ovoga, on i njegov prijatelj, Ebu Bekr, su od prvog dana radili na zabrani pisanja Poslanikovih hadisa, pa je stvar otišla toliko daleko da su zapalili sve što je bilo sakupljeno od Poslanikovih hadisa. Prvi razlog toga je da unište dokaze koje je izrekao Božiji Poslanik, s.a.v.a., o Aliju i Ehli-bejta, drugo, kako se ne bi u Poslanikovim hadisima našli oprečnosti za politiku koju su vodili i propise koje su idžtihadom iznijeli po svom mišljenju.
I treće, zato što je Omer ibn Hattab poznavao vrlo malo Poslanikovih sunneta.
Imam Ahmed ibn Hanbel prenosi u svom Musnedu od Ibn Abbasa da se Omer zbunio kad se radilo o propisu sumnje u namazu, pa mu je rekao:
“Mladiću jesi li čuo od Božijeg Poslanika, ili od nekog od njegovih drugova, ako čovjek sumnja u namazu (nije siguran koliko rekata je klanjao) šta će uraditi.”
(Musned Imam Ahmed ibn Hanbel, l/190.)
Tako mi Allaha, ovo je veoma čudno. Omer ibn Hattab, halifa muslimana ne zna kako će obaviti namaz, pa o tome pita djecu ashaba, a ovo znaju i obični nepismeni muslimani pa čak i u ovom našem vremenu. Čudnije od ovoga su tvrdnje ehli sunneta vel džemaata da je Omer bio najučeniji ashab. Da, ostaje samo neznatna oprečnost koja ne mijenja ništa od njihovih propisa i idžtihada, niti prijeti dobrobiti hilafeta kao što je traženje dozvole Ebu Muse ili dokazivanje Ubejje ibn Kaaba učenjem koje Omer ne poznaje, i tada Omer ponosno priznaje, pa kaže: “Ja sam od toga bio zaokupljen rukovanjem po bazarima.”
Kako je on daleko od riječi Alija ibn Ebi Taliba koji kaže: “Ja sam imao posebnu dozvolu da uđem kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., svaki dan dva puta: jednom poslije sabaha, a drugi put uvečer? Ovo je bilo posebno određeno vrijeme, ujutro i uvečer, kada je Ali sam sjedio sa Poslanikom, s.a.v.a., a prisustvovao je uvijek kada su i drugi ashabi dolazili. Ali je bio najbliži Poslaniku, najviše je s njim provodio vremena i nije se od njega odvajao od dana njegova rođenja. Odgojen je u Poslanikovoj sobi i kada se zamomčio slijedio je Poslanika kao što mladunče slijedi svoju majku. Išao je s njim i u pećinu Hira, gdje niko drugi nije bio prisutan kada je Poslanik ibadetio.
Ali je bio zadojen mlijekom poslanstva i razvijao se učeći Poslanikov sunnet iz njegove bešike. Ko je preči za sunnet i njegovo poznavanje od Alija? Može li to iko za sebe tvrditi, ako je pošten? Ovo je najveći dokaz da je on, mir neka je s njim, i njegove pristalice koji ga slijede simbol Poslanikova sunneta i njegovi znaci.
A što se tiče drugih koji ne slijede njihovo upućivanje i ne idu njihovim putem, oni su daleko od Poslanikova sunneta, makar oni sebe nazivali ehli sunnetom vel džemaatom. O ovome ćemo još jasnije govoriti u sadržaju koji slijede u ovoj knjizi, inšallaha teala.
“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao, postići će ono što bude želio.” Ahzab, 70-71
Nema komentara:
Objavi komentar