Ako pogledamo djela Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i njegove riječi upućene ashabima, naći ćemo da je on svakome dao njegovo pravo. On se ljutio u ime Allaha i bio je zadovoljan s onim čime je On zadovoljan. Svaki ashab koji se suprotstavionekoj od Allahovih naredbi, Poslanik bi se od njega distancirao, kao što se distancirao od onoga što je uradio Halid ibn Velid kada je pobio ljude iz plemena Benu Džuzejme.
Isto tako se naljutio na Usamu kada je došao da se zauzme za ženu koja je bila ugledna, a ukrala je, pa je rekao svoje poznate riječi: “Teško tebi, zar se zauzimaš da se ne izvrši jedna od Allahovih kazni? Tako mi Allaha, da je ukrala Fatima, kćerka Muhammedova, odsjekao bih joj ruku! Oni koji su bili prije vas, upropašteni su, jer kada bi ukrao neko ugledan, ostavili bi ga, a kada bi ukrao neko jadan i siromašan, izvršili bi na njemu kaznu.”
Ponekad ga vidimo kako priziva blagoslov i Allahovo zadovoljstvo na neke svoje iskrene ashabe, moli za njih i upućuje dove za oprost njihovih grijeha. Isto tako ga nalazimo da proklinje neke od njih, one koji su odbili poslušati njegove naredbe, a ponekad im ne bi pridavao važnost, kao što su njegove riječi: “Neka je Allahovo prokletstvo na onoga ko izostane izUsamine vojske!”
A to je bilo kada su prigovarali Poslaniku što je imenovao Usamu za komandanta i odbili da se pridruže njegovoj vojsci tvrdeći da je on suviše mlad da komanduje njima.Isto tako ga, s.a.v.a., nalazimo kako objašnjava ljudima i ne ostavlja da ih zavedu neki ashabi, pa kaže o jednom munafiku:
“On ima drugove koji preziru da on klanja sa njima, preziru i omalovažavaju njegov post sa njihovim postom, uče Kur’an koji ne dotiče njihova srca i oni izlaze iz vjere kao što strijele izlaze iz tobolca.”
Poslanik, s.a.v.a., nije htio klanjati jednom ashabu dženazu koji je poginuo na Hajberu među muslimanskom vojskom, pa je otkrio istinu o njemu, rekavši: “On je potkrao dio plijena naAllahovom putu.“ I kada su pregledali njegove stvari, našli suu njima bisere Jevreja.Pripovijeda nam Mavridi da je Poslanik, s.a.v.a., ožednio u bici na Tebuku, pa su munafici rekli: “Muhammed nas obavještava o nebeskim vijestima, a ne zna put do vode.”
Onda je došao Džibril i obavijestio Poslanika o njihovim imenima, a Poslanik je njihova imena rekao Saad ibn Ubade. Pa mu je rekao Saad: “Ako hoćeš, možeš ih pobiti.”
A Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ne, neću da svijet priča kako je Muhammed ubijao svoje ashabe, mi ćemo se lijepo s njima družiti, jer su sa nama.”[Njegove riječi: “Ne, neću da svijet priča kako je Muhammed ubijao svoje ashabe...” upućuju na to da je među ashabima bilo munafika, pa tvrdnja ehli sunneta da munafici nisu bili od ashaba, nije tačna, jer je to odgovor Božijem Poslaniku, s.a.v.a., koji ih naziva svojim ashabima.]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je s njima postupao onako kako im je Kur’ani Kerim davao pravo. Allah, dž.š., je bio zadovoljan onima od njih koji su bili iskreni, a srdio se na one od njih kojisu bili munafici, otpadnici od vjere i oni koji su prekršili zakletvu.
U mnogobrojnim jasnim ajetima ih je prokleo, o čemu smo dovoljno govorili u knjizi Pitajte one koji znaju u poglavlju “Časni Kur’an otkriva istinu o nekim ashabima”. Ko želi provjeriti, može pogledati u navedenoj knjizi.Dovoljan nam je jedan primjer od djela nekih ashaba, munafika koje je Allah otkrio i iznio njihove prave namjere navidjelo.
To je primjer dvanaestorice ljudi, ashaba, koji su se poslužili izgovorom o udaljenost i da im vrijeme ne dozvoljava da prisustvuju sa Poslanikom. Zato su izgradili mesdžid za obavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme. Šta misliš, ima li veće iskrenosti od ove?
Da rob utroši svoj veliki imetak kako bi izgradio mesdžid, želeći time osigurati obavljanje namaza u njegovo vrijeme i u džemaatu koji se okuplja u jednom mesdžidu?Ali, Uzvišeni Allah, Kome nije skriveno ništa ni na nebu, ni na Zemlji, Koji zna poglede i one što kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, zna njihove tajne i ono što grudi kriju, paje objavio Svom Poslaniku i upoznao ga sa njihovim licemjerstvom:
“A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, sigurno će se zaklinjati: ‘Mi smo samo najbolje željeli!’, a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci.”Tevbe, 107
Isto kao što se Uzvišeni Allah ne stidi istine, tako je i Poslanik, s.a.v.a., jasno govorio svojim ashabima da će se boriti za dunjaluk i da će u zabludi slijediti običaje Jevreja i kršćana, pedalj po pedalj, aršin po aršin, i da će se povratiti svojim stopama poslije njega i da će postati otpadnici od vjere, i da će poslije Sudnjeg dana biti bačeni u Džehennem ida će se samo mali broj njih spasiti, kako je Poslanik, s.a.v.a.,rekao da će ih biti tako malo kao stoke koja slobodno pase...
Kako nas ehli sunnet vel džemaat poslije ovoga može ubjeđivati da su svi ashabi podjednako pravedni i da će svi biti u Džennetu, da se njihovih propisa moramo pridržavati, da su njihova mišljenja i novotarije obavezna za slijeđenje i da je prigovor nekom od njih izlazak iz vjere što za sobom povlači kaznu smrću?!Ovo ne mogu prihvatiti ni luđaci, a kamoli razumni ljudi.
Ovo je laž i potvora fikha vladara i sultana, one uleme koja ide u njihovoj povorci i samozvane uleme. Mi, nikada ne možemo prihvatiti ovako nešto, sve dok imamo razum, jer ovo je odbijanje Allaha i Njegovog Poslanika, a ko tako uradi, postaoje nevjernik, i zato što je to u suprotnosti sa razumom.
Mi ne obavezujemo ehli sunnet vel džemaat da i oni odbace ovo. Oni su slobodni da vjeruju šta hoće i jedino su oni odgovorni za rezultate i loše posljedice.Na njima je, isto tako, da smatraju i ne nazivaju nevjernicima one koji slijede Kur’an i Poslanikov sunnet, a kada je riječ o pravednosti ashaba onom ko lijepo postupa kažu:
“Lijepo si to uradio.”, a onome ko loše postupa kažu: “Pogriješio si i ružno je to.”
Ovim nam je razjašnjeno da se ehli sunnet vel džemaat suprotstavio jasnom Kur’anu i jasnom sunnetu i da su slijediliono što su im lijepim prikazali emevijski i abasijski vladari, odbacujući pri tome sva legalna i razumna mjerila.Čudno je da ako upitaš nekog od uleme ehli sunneta vel džemaata koji smatraju nevjernikom onog ko psuje i proklinjenekog od ashaba, pa mu kažeš:
“Zašto onda ne smatrate Muaviju nevjernikom i druge ashabe koji su ga slijediliu psovanju i proklinjanju Alija sa minberama?”
On će tisigurno odgovoriti: “Taj narod je bio i nestao. Njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.”Bekare, 134
Nema komentara:
Objavi komentar