Vidjeli smo da šije imamije daju prednost Kur’anu nad sunnetom i njega postavljaju kao mjerilo vjerodostojnosti sunneta, dok ehli sunnet vel džemaat ima potpuno suprotan pristup.
Oni sunnetu daju prednost nad Kur'anom i kod njih je sunnet presuditelj i kontrolor Kur’ana.
Iz ovoga možemo zaključiti da su upravo zbog ovakvog svog pristupa sebe nazvali ehli sunnet vel džemaatom. A da nije tako, postavlja se pitanje zašto za sebe nisu rekli da su ehli Kur’an ve sunnet (sljedbenici Kur’ana i sunneta), posebno ako uzmemo u obzir hadis kojeg oni prenose u svojim knjigama da je Poslanik rekao:
“Ostavljam vam Allahovu knjigu i moj sunnet?”
Oni su zapostavili Kur'an i stavili ga na drugo mjesto, a drže se tobožnjeg sunneta kojem su dali prednost. Iz ovoga razumijemo osnovni uzrok njihovih tvrdnji da sunnet presuđuje Kur’anu.
Ovo je veoma čudno od njih. Vjerujem da su oni bili primorani na ovo kada su sebe našli da rade djela suprotna onome što kaže Kur’an. S vremenom oni su se privikli na ovo kada su im to u dužnost stavili vladari kojima su se pokoravali.
Da bi opravdali ta djela, za njih su izmislili hadise pripisujući ih Poslaniku, s.a.v.a., a kada su ti hadisi bili u sukobu sa propisima Kur’ana, rekli su da je sunnet sudija Kur’anu ili da sunnet derogira, poništava Kur’an.
Navešću za ovo jedan primjer kojeg musliman radi nekoliko puta svaki dan. To je abdest koji se uzima prije obavljanja namaza, o čemu Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, kad hoćete da molitvu obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite, a dio glava svojih i noge svoje do iza članaka potarite.”
[Ma'ide, 6]
Šta god da je rečeno i da uopće ne obraćamo pažnju na učenje Kur'ana u predmetnom ajetu da li je u genitivu ili akuzativu, već smo rekli da je Fahru Razi, najpoznatiji učenjak ehli sunneta u arapskom jeziku i gramatici, rekao da je vadžib potiranje (mesh) i po glavi i po nogama u oba slučaja, bilo da učimo ajet u akuzativu i u genitivu.
[El-Tefsir el-kebir, Fahru Razi, 11/161]
I Ibn Hazm kaže:
“Bilo da se uči u genitivu ili u akuzativu, u svakom slučaju dio rečenice “noge svoje do iza članaka” su vezane za “glave svoje potarite”.
Bilo da je veznikom ili mjestom u rečenici ova dva dijela su povezana i nije moguće neko drugo shvatanje.”
[El-Mehalli, Ibn Hazm, 3/54]
Fahru Razi i pored toga što je ustvrdio da je kur’anski propis obaveza potiranja po nogama, a ne pranje, bilo da se ajet uči u akuzativu ili genitivu, i nakon toga vidimo da je pristrasan svom sunijskom mezhebu, pa kaže: “
Ali, sunnet je poništio mesh po nogama koji se spominje u Kur’anu.”
[El-Tefsir el-kebir, Fahru Razi, 11/161]
Primjera ovakvog tobožnjeg sunneta koji sudi Kur’anu ili ga derogira, ima mnogo kod ehli sunneta vel džemaata. Koliko samo ima izmišljenih hadisa koji poništavaju propise iz Kur’ana tvrdeći da ih je poništio Božiji Poslanik, s.a.v.a.
Ako malo analiziramo ajet koji govori o abdestu, a objavljen je u suri El-Ma'ida, naći ćemo da su svi muslimani saglasni da je sura El-Ma'ida posljednje što je objavljeno od Kur'ana i da je objavljena na samo dva mjeseca prije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a.
Nameće se pitanje kako je i kada je Poslanik poništio ovaj kur'anski propis u abdestu o meshu po nogama?! Poslanik, s.a.v.a., je proveo dvadeset i šest godina među ashabima uzimajući abdest i čineći mesh po nogama nekoliko puta na dan.
Da li je logično i razumno da on na samo dva mjeseca prije svoje smrti, kada je objavljen ovaj ajet o abdestu pređe na pranje nogu što je suprotno Allahovoj knjizi?!
Ovome se zaista ne može povjerovati. Zatim, kako ljudi mogu povjerovati ovom Poslaniku koji ih poziva da slijede Allahovu knjigu i da rade po njoj govoreći: “Ovaj Kur’an upućuje onom što je najispravnije.”, a onda on počne raditi suprotno toj Knjizi?!
Da li je ovo logično i mogu li ga razumni prihvatiti?! Ili će mu reći protivnici, mnogobošci i licemjeri: “Ako ti radiš suprotno Kur’anu, kako možeš nama naređivati da ga slijedimo?!”
Poslanik bi se tada našao u velikom škripcu i ne bi se mogao odbraniti protiv njihovih argumenata. Zato mi ne možemo povjerovati ovoj tvrdnji koju odbacuje i logika i razum, i svako ko iole poznaje Kur'an i sunnet ne može u ovo povjerovati.
Ali, ehli sunnet vel džemaat koji su ustvari emevijski vladari i oni koji su njih slijedili, o čemu smo govorili u prethodnim poglavljima, dali su se na izmišljanje hadisa i njihovo pripisivanje Poslaniku sve sa ciljem da mišljenja i učenja njihovih predvodnika koja su odvodila u zastranjenje učine vjerodostojnim i da im podare oblik vjerske legalnosti.
Zatim, da bi opravdali idžtihad svojih predvodnika onda kada su imali vjerodostojne tekstove Kur’ana i sunneta, kako bi time rekli da je i sam Poslanik koristio idžtihad po svom nahođenju nasuprot Kur’anskom tekstu i da je poništavao iz Kur’ana šta je htio.
Time su sljedbenici novotarija dobijali legalnost za svoja djela koja su bila suprotna autoritativnim tekstovima Kur'ana i sunneta.
U prethodnom poglavlju smo iznijeli čvrste dokaze i argumente da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije ni jedan jedini dan uradio nešto po ličnom nahođenju, niti je koristio analogiju u šerijatu.
On je za sve čekao da mu se objavi po riječima Uzvišenog Allaha:
“Da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje.”
[Sahih Buhari, 8/148 (Nisa', 105)]
Zar on nije rekao prenoseći od svog Gospodara:
“A kada im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: ‘Donesi ti kakav drugi Kur’an, ili ga izmijeni!’ Reci: ‘Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim, ako budem neposlušan svome Gospodaru, patnje na Velikom danu.” Junus, 15
Zar mu njegov Gospodar nije zaprijetio strašnom kaznom ako samo jednu riječ slaže na Allaha, pa kaže Moćni Allah:
“A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti.”[Haqqa, 44-47]
Ovo je Kur’an, i ovo je tvoj Poslanik čiji je moral sam Kur'an, ali ehli sunnet vel džemaat zbog svog velikog neprijateljstva i mržnje prema Ali ibn Ebi Talibu i Ehli-bejta, neka je mir na njih, suprotstavljali su im se u svemu, tako da je njihova odrednica postala suprotstavljanje Aliju i njegovim pristalicama u svemu, pa makar i u onome što je kod njih potvrđeni sunnet.
[O ovome smo detaljno govorili i naveli izjave i riječi njihovih Imama u knjizi Sa onima koji su iskreni, pa pogledaj tamo za više saznanja.]
Bilo je poznato da je Imam Ali učio glasno bismilu u namazu, ali ehli sunnet, ili neki od njih su rekli da je učenje bismile naglas mekruh. Isti slučaj je bio i sa brzinom obavljanja namaza, kunut dovom i drugim što je vezano za dnevne namaze.
Zato je Enes Ibn Malik plakao i govorio:
“Tako mi Allaha, ne vidim ništa od onoga što je radio Božiji Poslanik.” Upitali su: “A ovaj namaz?” Rekao je: “I u njemu ste izmijenili što ste izmijenili.”
[Sahih Buhari, 1/74]
Čudno je da ehli sunnet vel džemaat šuti o ovim razilaženjima, jer njihova četiri prizata mezheba se ne slažu ni po jednom pitanju i u tome ne vide nikakvo zlo i problem, šta više kažu da je njihovo neslaganje milost.
Ali prigovaraju šijama ako se s njima ne slažu po nekom pitanju i onda ta milost postane nesreća. Ne prihvataju ničija mišljenja sem njihovih Imama, uprkos tome što se njihovi Imami ne mogu izjednačiti sa Imamima iz čiste Porodice u znanju, djelima, odlikama i ugledu.
Već smo spominjali kada smo govorili o ‘pranju nogu’, uprkos tome što njihove knjige svjedoče da je potiranje nogu propis iz Kur’ana i da je to Poslanikov, s.a.v.a., sunnet [El-Tabekatul-kubra, Ibn Saad, 6/191], oni od šija ništa ne prihvataju i optužuju ih da oni tumače Kur’an onako kako hoće i da su izašli iz vjere.
Drugi primjer koji se mora spomenuti jeste privremeni brak o kojem govori Kur'an, a potvrdio ga je i poslanički sunnet, ali kako bi opravdali idžtihad Omer ibn Hattaba koji ga je zabranio izmislili su lažan hadis i pripisali ga Poslaniku, s.a.v.a.
Nakon toga su počeli prigovarati šijama što dozvoljavaju ovaj brak dokazujući to predajom koju prenose od Imama Alija. Uz ovo dodajem da njihovi sahihi svjedoče da su ashabi to radili za vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zatim u vrijeme Ebu Bekra, i neko vrijeme za hilafeta Omer ibn Hattaba, prije nego što ga je zabranio.
Također, oni svjedoče da su se ashabi razišli u tome je li haram ili halal. Ovakvih primjera gdje poništavaju kur’anski propis lažnim hadisom je veoma mnogo. Mi smo ovom prilikom naveli samo dva primjera, a osnovna namjera je da se digne zavjesa sa mezheba ehli sunneta vel džemaata i da se pokaže čitaocima da oni daju prednost sunnetu nad Kur’anom, i da jasno i glasno tvrde da je sunnet sudija Kur’anu.
Evo šta Imam fakih Abdullah ibn Muslim ibn Kutejbe, muhaddis i fakih ehli sunneta vel džemaata, umro 276. hidžretske godine, jasno kaže:
“Sunnet je sudija Kur'anu, a nije Kur'an sudija sunnetu.”
[Sunen Darimi, l/145; Ibn Kutejbe u Tevil muhtelifi-l-hadis, str. 199]
Pisac knjige Mekalatu islamijjin prenosi od Imama Ešarija, Imama ehli sunnet vel džemata u nauci usul, pa kaže:
“Sunnet poništava Kur'an i presuđuje mu, a Kur'an ne poništava sunnet i ne presuđuje mu.”
[Mekalatu-l-islamijjin, 5/251]
Ibn Abdulbirr navodi da je Imam Evzai, jedan od poznatih Imama ehli sunnet vel džemaata rekao:
“Sunnet više treba Kur’anu, a ne Kur’an sunnetu.”
[Džamiu bejani-1-ilmi, 2/34]
Ako ove njihove tvrdnje svjedoče i pokazuju njihovo vjerovanje, onda je prirodno da se oni ne slažu sa onim što kaže Ehli-bejt, a to je da se svaki hadis mora podvrgnuti kontroli Allahove knjige, jer Kur’an je mjerilo vjerodostojnosti sunneta.
Također, prirodno je da oni odbiju priznati ove hadise, makar ih prenosili i Imami Ehli-bejta, jer oni do temelja ruše njihov mezheb.
U knjizi Delailu-n-nubuwet Bejheki navodi da je hadis koji se prenosi od Poslanika, s.a.v.a.:
“Ako vam dođe hadis od mene, podvrgnite ga kontroli Allahove knjige...”, Bejheki kaže: “Ovaj hadis je lažan, nije vjerodostojan, jer on sam reflektuje neistinitost, jer u Kur'anu nigdje nema dokaza da se hadis podvrgne kontroli Kur'ana.”
Ibn Adulbirr prenosi od Abdurahman ibn Mehdija da hadis koji se prenosi od Poslanika:
“Ono što vam dođe od mene, podvrgnite kontroli Allahove knjige, pa ono šta se slaže sa Allahovom knjigom, ja sam to rekao, a ono što se ne slaže sa Allahovom knjigom, ja to nisam rekao.”, nisu Poslanikove riječi i da ih ulema ne može uzeti kao vjerodostojne zbog njihove nepravilnosti. Još kaže da su ovaj hadis izmislili bezbožnici i haridžije.
[Džamiu bejani-l-ilmi 2/233]
Pogledaj same ove slijepe pristrasnosti koja im ne ostavlja mjesta za naučni pristup, ispitivanju, analiziranju i potčinjavanju istini. Pa, nazivaju prenosioce ovog hadisa, a to su Imami Ehli-bejta, bezbožnicima i haridžijama i optužuju ih da su izmislili ovaj hadis!
Možemo li ih upitati, kakav je to cilj bezbožnika i haridžija kod izmišljanja ovog hadisa koji Allahovu knjigu, kojoj laž ne dolazi ni sa jedne strane, postavlja za izvor i mjerilo svega?!
Pravedan i razuman čovjek će se prikloniti ovim “bezbožnicima i haridžijama” koji veličaju Allahovu knjigu i stavljaju je na pročelje zakonodavstva, i da li mu je to bolje od priklanjanja ehli sunnetu vel džemaatu koji Allahovu knjigu sude po sunnetu i lažnim predajama i poništavaju njegove propise navodnim novotarijama.
“Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu!”[Kahf, 5]
One koje nazivaju bezbožnicima i haridžijama su Porodica Poslanikova, Imami upute i svjetiljke u tminama zablude. To su oni koje je njihov djed Božiji Poslanik, s.a.v.a., opisao da su zaštita ummeta od neslaganja, pa ko se njima suprotstavi prihvata se Iblisove stranke.
Jedini njihov grijeh je to što se čvrsto drže i slijede sunnet njihovog djeda, a odbijaju prihvatiti nešto drugo od novotarija Ebu Bekra, Omera, Osmana, Muavije, Jezida, Mervana, odnosno Emevija.
Obzirom da je vlast bila u rukama gore navedenih, prirodno je da oni psuju i proklinju svoje protivnike i nazivaju ih haridžijama i bezbožnicima.
Zar nisu proklinjali Alija i Ehlibejta više od 80 godina sa minbera?!
Zar Imama Hasana nisu otrovali, a Husejna i njegovo potomstvo pobili?! Ostavit ćemo govor o svim progonima, mučenjima i ubijanjima koje je doživio Ehli-bejt, čije stanje i nepravde njima učinjene nisu još završile, a vratit ćemo se ovima koji sebe nazivaju ehli sunnet vel džemaat i koji negiraju hadis koji govori o provjeri hadisa po Kur’anu.
Zašto nisu Ebu Bekra Siddika ubrojali u haridžije ili u bezbožinike?
On je taj koji je spalio hadise i ljudima održao govor, rekavši tada:
“Od Poslanika prenosite hadise u kojim se međusobno ne slažete, a ljudi poslije vas će se još više razilaziti. Zato, ne prenosite ništa od Božijeg Poslanika! Ko vas upita, recite mu: “I mi i vi imamo Allahovu knjigu, pa uzmite za halal ono što je u njoj halal i za haram ono što je u njoj haram.”
[Zehebi, Tezkiretu-1-huffaz, 1/3]
Zar Ebu Bekr nije dao prednost Kuranu nad sunnetom? I ne samo to, nego ga je učinio jedinim izvorom potpuno odbacivši sunnet, uz tvrdnju da se ljudi razilaze u sunnetu?!
Zašto nisu Omer ibn Hattaba nazvali bezbožnikom ili haridžijom, jer je i on od prvog dana odbacio sunnet, rekavši: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” On je spalio hadise koje su sabrali i zapisali ashabi u njegovo vrijeme.
[Kenzu-l-ummal 5/237; Ibn Kesir i Zehebi u Tezkretu-l-huffaz 1/5]
I nije se tu zaustavio, on je čak zabranio ashabima da šire hadise. [Zehebi u Tezkiretu-1-huffaz 1/4]
Zašto nisu majku pravovjernih Aišu, od koje uzimaju pola vjere, nazvali i ubrojali u bezbožnike i haridžije, jer ona je bila poznata po tome što je podvrgavala hadise Kur’anu.
Ona je tako svaki hadis koji bi došao do nje, a nije znala za njega, upoređivala sa Allahovom knjigom, i ako bi bio oprečan Kur’anu, ona bi ga odbacila.
Negirala je Omer ibn Hattabu hadis:
“Mejt se muči u kaburu ako njegova porodica plače za njim.”, pa je rekla: “Dovoljan vam je Kur’an.”, a on kaže: “Svako će samo svoje breme nositi.”
[Sahih Buhari, knjiga o dženazi, pogl. Poslanikove riječi da se mejjt muči plačom njegove porodice za njim; Sahih Muslim, ista knjiga]
Negirala je i hadis Abdullah ibn Omera koji prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., ustao kod bunara u kojem su bili ubijeni mušrici u bici na Bedru, pa je rekao šta je rekao, a zatim se okrenuo svojim ashabima i rekao je: “Oni čuju ovo što im govorim.” Aiša je zanijekala da mrtvi čuju, rekavši: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je tada rekao: ‘Oni znaju da ono što sam im govorio da je bila istina.”
Zatim je, Aiša potražila dokaz o lažnosti hadisa tako što ga je uporedila sa Kur’anom, gdje Allah kaže:
“Ti ne možeš mrtve dozvati.”[Rum, 52]
“A ti ne možeš one u grobovima dozvati!” [Fatir, 22], [Sahih Buhari, Sahih Muslim, ista knjiga i poglavlje prethodno.]
Ona je negirala mnoge hadise i rekla da su izmišljeni, a svaki put bi ih podvrgla kontroli Časnog Kur’ana.
Onome ko je prenio hadis da je Muhammed vidio svog Gospodara, rekla je:
“Kosa mi se nakostriješila od toga što ti kažeš, kako si ti daleko od troje. Ko ti je rekao da je Muhammed vidio svog Gospodara, slagao je.” Zatim je proučila riječi Uzvišenog Allaha: “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire, On je milostiv i upućen u sve.”[An'am, 103]
Još je proučila:
“Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora...”[Šura, 51]
Ko ti kaže da on zna šta će se desiti sutra, slagao je, a onda je proučila riječi Uzvišenog: “Čovjek ne zna šta će sutra zaraditi.”[Lukman, 34]
Ko ti rekne da je on nešto sakrio, slagao je, a zatim je proučila iz Kur'ana: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga.”[Ma'ide, 67]
Ebu Hurejre, prenosilac hadisa ehli sunneta, kada bi prenio neki hadis, imao je običaj reći: “Ako želite, proučite i Allahove riječi.”, pa bi hadis uporedio sa Allahovim riječima i potvrdio njegovu vjerodostojnost kako bi mu povjerovali oni koji slušaju.
Zašto ehli sunnet vel džemaat ove nije nazvao haridžijama i bezbožnicima, pa oni provjeravaju hadise i gledaju da li se slažu sa Allahovom knjigom, pa ako se ne slaže smatraju ga lažnim?! Ne usuđuju se u ovom slučaju, ali ako je to vezano za Imame Ehli-bejta, onda se ne suzdržavaju da ih optuže i pripisuju im sve nedostatke, a oni nemaju drugog grijeha sem to što hadise provjeravaju i njihovu vjerodostojnost potvrde ako se slažu sa Kur'nom, a kako bi se osramotili ovi koji izmišljaju hadise i koji nastoje poništiti Allahove propise lažnim hadisima.
Oni znaju da kada bi se njihovi hadisi provjerili i uporedili sa Kur’anom, ne bi se složilo devet desetina od toga sa Allahovom knjigom. Onaj deseti dio koji podržava Allahova knjiga i slaže se s njom tumače tako kao da je to nešto sasvim drugo od onoga što je Poslanik mislio. Kao što je hadis:
“Poslije mene će biti 12 halifa, svi su iz plemena Kurejšija.”,
i hadis: “Držite se sunneta hulefai rašidina poslije mene.”,
ili kao hadis: “Razilaženje mog ummeta je milost.”, i drugi hadisi u kojima Poslanik, s.a.v.a., misli na čisto Potomstvo.
Ali oni su izvrnuli značenje tumačenjem da Poslanik ovdje misli na njihove halife, uzurpatore vlasti i neke ashabe koji su se vratili svojim prijašnjim stopama. Čak i nadimci koje su oni pripisali nekim od ashaba, kao što su rekli za Ebu Bekra da je Siddik, Omera da je Faruk, Osmana da je Zu-n-nurejn, Halidq da je Allahova sablja.
Međutim, istina je da su ovi nadimci dati Ali ibn Ebi Talibu, a dao mu ih je Poslanik, s.a.v.a., kada je rekao:
“Trojica su siddika (koji su oličenje istinta govora): “Habib Nedžar vjernik iz sure Ali Jasina, Hazkel vjernik iz porodice faraonove i Ali ibn Ebi Talib i on je najbolji od svih.”
[Ševahidu-t-tenzil, Haskani 2/223; Gajetu-l-meram, str. 417; Er-Rijadu-nedira, 2/202.]
I sam Ali je imao običaj reći: “Ja sam najveći siddik, a poslije mene ko to pripiše, lažac je.” On je najveći faruk (onaj koji rastavlja istinu od neistine). Njime je Allah rastavio istinu od neistine.
[Tarih Taberi o Alijevom islamu; Sunen ibn Madže, 1/44, Hasais Nesai; Mustedrek Hakim, 3/112]
Zar Božiji Poslanik nije rekao da je ljubav prema Aliju znak imana, a mržnja prema njemu, znak licemjerstva, i da istina ide s njim gdje god on ide?
A što se tiče nadimka Zu-n-nurejn [Ehli sunnet naziva Osmana Zu-n-nurejn, jer se oženio prvo Rukajom, a onda sa Ummi Kulsum, dvjema kćerkama Poslanikovim. Tačno je da su one bile njegove pastorke, ali pretpostavimo da su mu one bile kćerke, kako mogu biti nurejn (dva svjetla), a Poslanik im nije pripisao ni jednu odliku. A zašto to ne bi bila Fatima o kojoj je rekao da je prvakinja svih žena, nur (svjetlo) i zašto Alija nisu nazvali Zu-nur shodno njegovom položaju?!],on je otac Hasana i Husejna prvaka mladića u Džennetu i dva nura, svjetla iz Poslaničke kičme.
Allahova sablja je Ali, jer o njemu je Džibril rekao na dan bitke na Uhudu: “Nema mladića (viteza), sem Alija, i nema sablje, sem sablje Zulfikar (sablja sa dvije oštrice koju je nosio Ali).”
On je, doista Allahova sablja koju je izvukao protiv mušrika. Imam Ali je pobio njihove najhrabrije junake i zdrobio je njihovu silu tako da su popustili pred istinom, ali im je zato ostao osjećaj odvratnosti i mržnje prema njemu.
On je Allahova sablja, jer nikada nije pobjegao ni iz jedne bitke, niti se ikada bojao dvoboja. On je taj koji je osvojio Hajber nakon što mnogi poznati ashabi to nisu uspjeli i nakon što su se vratili poraženi!
Politika je bila takva da je od početka njegova hilafeta radila na njegovom svrgavanju sa vlasti i osporavanja mu svake odlike i vrijednosti. Kada je Muavija preoteo vlast, on je otišao i dalje, pa je radio na proklinjanju Imama Alija, a dizao je ugled njegovim protivnicima i njima je pripisivao sve odlike i njegove nadimke.
Ko je se tada mogao njemu suprotstaviti i nazvati ga lašcem? Složili su se s njim u Alijevom proklinjanju. Njegovi sljedbenici od ehli sunneta vel džemaata su sve stvari okrenuli naopačke, pa je kod njih zlo postalo dobro, a dobro zlo.
Imam Ali i njegovi sljedbenici su postali bezbožnici, haridžije i rafidije, i time su učinili dozvoljenim njihovo proklinjanje i ubijanje, a Allahovi neprijatelji i neprijatelji Njegova Poslanika i Ehli-bejta su posatali “ehli sunnet”.
Čitaj i čudi se, a ako sumnjaš u ovo, istražuj i analiziraj!
“Ove dvije vrste su kao slijep i gluh, i kao onaj koji vidi i čuje... Mogu li se oni uporediti? Pa zašto ne razmislite?[Hud, 24]
Nema komentara:
Objavi komentar