Protivljenje ehli sunneta vel džemaata Poslanikovim sunnetima

 U ovom poglavlju želimo pokazati istraživaču, u osnovnim crtama, protivljenje ehli sunneta vel džemaata većini Poslanikovog sunneta. A na drugoj strani objasnit ćemo da sušije te koje se drže Poslanikova sunneta i da mi šije imamo pravo da ovu knjigu naslovimo Šije istinski sljedbenici Poslanikova sunneta.

 

Isto tako, u ovom poglavlju želimo iznijeti glavna pitanja kojaće još više pojasniti istraživaču da je se ehli sunnet vel džemaat suprotstavio učenjima islama u svemu što je odredio Kur'an i Poslanik, s.a.v.a., u svom sunnetu, što je rezultiralo zastranjenjem mnogih muslimana, njihovo izopačenje, nazadovanje i nesreću.

 

Po mom vjerovanju, uzrok zablude se vraća jednom glavnom faktoru, a to je ljubav prema dunjaluku i svim njegovim manifestacijama.Zar Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije rekao:

“Ljubav prema dunjaluku je uzrok svake nesreće!”

 

Ljubav prema dunjaluku je zasigurno predstavljena u ljubavi prema vlasti i stjecanju položaja. Zbog vlasti su mnogi narodi uništeni, propale mnoge zemlje i narodi, a čovjek postao krvoločniji od divlje zvijeri. Na to je ukazao Božiji Poslanik, s.a.v.a., kada je rekao svojim ashabima:

 

“Ja se ne bojim za vas da ćete Bogu druga pripisivati poslije mene. Ja se bojim za vas da ćete se natjecati u vlasti.”

 

Zbog svega ovoga, mora se proučiti pitanje hilafeta i imameta ili ono što danas nazivamo sistem islamske vlasti. To je velika nesreća i katastrofa koja je na muslimane navukla probleme, teškoće, zabludu i propast.

 

Završetak uvoda o vrednovanju ashaba

 Nema sumnje da su ashabi obični ljudi koji nisu sačuvani od griješenja. Oni su kao i svi ostali ljudi obavezani šerijatom i imaju prava kao i svi ostali ljudi. Njima pripada zasluga za to što su se družili sa Poslanikom, s.a.v.a., ali samo onda ako su tom druženju iskazivali njemu dostojno poštovanje i davali mu pravo koje mu pripada.

 

U suprotnom njihova kazna će biti dvostruka, jer Allahova pravednost zahtjeva da ne bude isto tretiran onaj ko je bio daleko, kao onaj ko je blizu. Nije isti onaj ko je direktno slušao Božijeg Poslanika, vidio svijetlo poslanstva i bio svjedok mudžiza i direktno iz njih crpio svoja uvjerenja i imao sreće da uči od samog Poslanika za razliku od onoga ko je živio u nekom vremenu poslije Poslanika, nije ga vidio i nije ga direktno slušao. I razum daje prednost čovjeku koji živi u ovom našem vremenu, a čuva poštovanje Kur'ana i sunneta i svoj život usklađuje prema njima za razliku od onog ashaba koji je živio sa Poslanikom, družio se s njime, ali onaj iskreni iman mu nije ušao u njegovo srce.

 

On je samo prihvatio islam ili družio se sa Poslanikom u dobročinstvu i bogobojaznosti cijelog njegovog života, ali poslije njegove smrti on se vratio svojim prijašnjim stopama i postao otpadnik od vjere. Pored toga što ovo potvrđuje sud razuma ovo, također, potvrđuje i Kur'an i sunnet. Onome ko poznaje Kur'an i sunet ovo nije skriveno.

 

Primjer toga su Allahove riječi:

“O žene Vjerovjesnikove, ako bi koja od vas očit grijeh učinila, kazna bi joj bila udvostručena, a to je Allahu lako.”[Ahzab, 30]

 

Među ashabima ima vjernika koji su upotpunili svoj iman i vjerovanje, onih sa slabim imanom, zatim ima i onih u čije srce iman nije ušao, a ima i bogobojaznih zahida, koji su se odrekli svega ovosvjetskog. Ima i lakoumnih koji vide samo svoje interese, a ima i poštovanih pravednika. Među ashabima ima i ružnih silnika, a ima i sljedbenika istine, iskrenih vjernika.

 

Među njima ima velikih griješnika, a i neznalica i novatora. Ima onih iskrenih i velikih poznavalaca islama, a ima i licemjera, varalica, prepredenjaka i otpadnika od vjere.

Ako Časni Kur'an i Poslanikov sunnet i historija potvrđuju ove stvari i pojašnjavaju najjasnijim dokazima onda su tvrdnje ehli sunneta vel džemaata da su svi ashabi pravedni obične neutemeljene tlapnje.

 

Njihove tvrdnje su u suprotnosti sa kur'anskim učenjima, Poslanikovim sunnetom, svjedočenju historije i zdravom razumu. To je čista pristrasnost, riječi bez dokaza i govor bez logike. Onaj ko istražuje o ovim stvarima, ostaje začuđen spram ovakvih razmišljanja ehli sunneta vel džemaata.

 

Ali, kada istraživač sazna o ulozi koje su odigrale Emevije i metode kojima su se koristile Abasije kako bi učvrstili ovo vjerovanje, mislim na njihov stav o kritikovanju ashabima, tvrdnju o njihovoj pravednosti i zabranu o njihovom osuđivanju, nestat će svako čuđenje i neće ga obuzimati ni najmanja sumnja u to da su oni zabranili da se govori o ashabima kako do njih ne bi došli prigovori i osude za njihova djela koja su počinili i zločine koje su počinili spram islama, Poslanika i islamskog ummeta.

 

Ako su Ebu Sufjan, Muavija, Jezid, Amr ibn As, Mervan ibn Hakem, Mugire ibn Suaba i Bisir iba Ertae, svi bili od ashaba i ako su oni vladali vjernicima i sudili im, pa kako i ne bi zabranili da se ashabi kritikuju, i kako da ne izmišljaju lažne predaje koje govore o svima njima kao pravednim, a sve to kako bi ove odlike i njih obuhvatile i kako se niko ne bi usudio da im nešto prigovori i osudi njihova djela.

 

A ko radi takvo što od muslimana, nazivaju ga bezbožnikom i nevjernikom i izdaju fetve da se takav ubije i da kad umre ne može se gasuliti i u ćefine zamotati, nego će ga gurati drvetom dok ga ne uguraju u njegov kabur - kao što smo već navodili. Kada bi htjeli ubijati šije, samo bi ih optužili da psuju ashabe, a psovanje ashaba kod njih znači njihovo kritikovanje i osuda onog što su radili, i samo to je dovoljno da budu ubijani i strogo kažnjeni.

 

Stvar je otišla i dalje, pa je bilo dovoljno da neke upita o značenju hadisa, pa da ga stigne smrt.

 

Evo dokaza za to: Hatib Bagdadi bilježi u svojoj historiji:

“Spomenut je jedan hadis kod Harun Rešida od Ebu Hurejra: ‘Sreo se Musa sa Ademom i upitao ga: ‘Ti si Adem koji nas je izveo iz Dženneta?’ Neki Kurejšija, koji je bio prisutan, upitao je: ‘Gdje se Musa sreo sa Ademom?’ Harun Rešid se naljutio i rekao: ‘Donesite kožni tepih (koji se koristio u prilikama pogubljenja) i sablju. Bezbožnik prigovara hadisu Božijeg Poslanika."

[Tarih Bagdadi, 14/7]

 

Ako ovaj čovjek, koji je bez sumnje bio jedan od prvaka jer prisustvuje skupu Haruna Rešida, zaslužuje smrt samo zato što je upitao o mjestu na kojem su se sreli Musa i Adem, onda ne pitaj za šiju koji za Ebu Hurejra kaže da je lažljivac, a u tome sa poziva na neke ashabe koji su ga tako nazivali, a na njihovom čelu je bio Omer lbn Hattab.

 

Iz ovoga, istraživač razumije sve oprečnosti i kontradiktornosti koje se nalaze u hadisima, nešto što je ružno i očigledno nevjerstvo. Uprkos tome, takvi hadisi su zabilježeni kao vjerodostojni i obučena im je odjeća svetosti i čistoće.

Sve to jer je prigovaranje i smatranje nekih hadisa neispravnim bilo zabranjeno i vodili su u smrt i propast. Onaj ko bi upitao za neka pojašnjenja kako bi stigao do istine i ako bi se u tome osjetio miris istraživanja i analiziranja, on bi sigurno bio ubijen kao primjer drugima i kako se niko ne bi usudio da govori i ispituje poslije njega.

 

Oni su svijetu lažno prikazali da onaj ko prigovori nekom hadisu Ebu Hurejre ili nekom od ashaba, pa čak i nekog od najobičnijih ashaba, prigovorio je Božijem Poslaniku, s.a.v.a. Tako su stavili oreol svetosti na neke izmišljene hadise koje su krivotvorili neki ashabi poslije Poslanika, s.a.v.a., i oni su postali sasvim prihvatljivi hadisi.

 

Kada sam razgovarao sa nekom našom ulemom, mnogo dokaza sam im naveo o tome da ashabi nisu bili toliko sveti i neprikosnoveni, nego su i sami sumnjali u hadise jedni drugih ako bi neki hadis bio suprotan Kur'anu. Navodio sam kao dokaz i to kada je Omer ibn Hattab udario Ebu Hurejru bičem i zabranio mu da prenosi hadise i optužio ga da izmišlja i tako dalje.

Oni su mi uvijek odgovarali da su ashabi imali pravo da jadan drugom kažu šta hoće, a mi, obzirom da nismo na njihovom stupnju vrijednosti, ne možemo im odgovoriti i prigovarati.

Kažem: O Allahovi robovi, oni su se borili međusobno, jedni druge nazivali nevjernicima i ubijali jedni druge?!

Oni kažu: Svi su oni mudžtehidi, ko je od njih ispravno postupio ima dvije nagrade, a ko je poslije svog idžtihada pogrešno postupio, ima jednu nagradu, i mi nemamo pravo udubljivati se u njihove stvari. Sigurno je da su oni ovo vjerovanje naslijedili od svojih očeva i djedova, i ponavljaju ga kao papagaji bez razmišljanja i provjere.

 

I njihov Imam Gazali je usvojio isto mišljenje i širio ga među ljudima, pa je tako postao hudžetu-l-islam, autoritet islama i muslimana, pa u svojoj knjizi El-Mistasfa kaže:

“Ono čega se drže selefije i većina njihovih potomaka jeste da je pravednost ashaba poznata, jer je Allah njih izjednačio i hvalio ih u Svojoj Knjizi i to je naše vjerovanje o njima.”

 

Čudim se Gazaliji i ehli sunnetu vel džemaatu uopće o njihovom navođenju Kur’ana kao dokaza pravednosti ashaba, jer u Kur’anu nema niti ijednog jedinog ajeta koji na to upućuje.

Naprotiv, u Kur’anu ima mnogo ajeta koji negiraju njihovu pravednost, na vidjelo iznose njihove tajne i otkrivaju njihovo licemjerstvo. Mi smo posvetili jedno cijelo poglavlje ovoj temi u našoj knjizi Pitajte one koji znaju na strani 113. do 172. (arapskog teksta).

 

Pa ko želi da još istražuje ili da se zadrži na ovim činjenicama, može pogledati navedenu knjigu kako bi pročitao šta Allah i Poslanik kažu o njima. I kako bi istraživač vidio da ashabi nikada nisu ni sanjali o poziciji i položaju koji im je izmislio ehli sunnet vel džemaat.

 

Ništa mu drugo ne preostaje, nego da pročita knjige hadisa i historije koje su pune njihovih ružnih djela i čak u nekima se proglašavaju za nevjernike. Mnogi od njih su sumnjali u sebe da su munafici.

 

Buharija bilježi u svom Sahihu da Ibn Melika zna tridesetoricu ashaba Poslanikovih i svi su se za sebe bojali licemjerstva i nijedan od njih nije rekao da ima iman Džibrila.

[Sahih Buhari, 1/17]

 

Evo i sam Gazali bilježi u svojoj knjizi da je Omer ibn Hattab pitao Huzejfz ibn Jemana o tome da li ga je Božiji Poslanik spomenuo u grupi munafika, čija je imena rekao njemu.

[Ihaju ulumi-d-din, Gazali, 1/129; Kenzu-l-ummal 7/24]

 

Ništa ne znači tvrdnja onih koji kažu da munafici nisu od ashaba, kada znamo da termin o kojem su se suglasili je isti onaj koji smo čuli maloprije, a to je da svako ko je vidio Božijeg Poslanika vjerujući u njega je ashab, pa makar i ne sjedio s njim i ne slušao njegove riječi.

 

U njihovim riječima da vjeruju ima pretvaranja, jer svi oni koji su se družili sa Poslanikom, izgovorili su šehadet i Poslanik, s.a.v.a., je primio ovaj njihov formalni islam, a i sâm je rekao:

“Naređeno mi je da sudim po spoljašnjosti, po onome što je zahir, a samo Allah zna tajne!”

 

I nikad u svom životu, nijednom od njih nije rekao: “Ti si munafik i neću od tebe primit tvoj islam!”

Zato, nalazimo da Poslanik, s.a.v.a., i ‘munafike’ naziva moji ashabi, a on zna za njihovu dvoličnost.

 

Evo dokaza: Buharija prenosi da je Omer ibn Hattab tražio od Poslanika da ubije Abdullah ibn Ubejju, munafika, pa je rekao:

 

“Božiji Poslaniče, pusti me da ubijem ovog munafika!”

Poslanik je rekao: “Ostavi ga, neću da ljudi pričaju kako je Muhammed ubijao svoje ashabe.”

[Sahih Buhari, 6/65; Fadailu-l-Kur'an, sura E1-Munafikun; Tarih Ibn Aasakir 4/97]

 

Neka ulema od ehli sunneta vel džemaata pokušava nas uvjeriti da su munafici bili poznati i da ih ne miješamo sa ashabima. Ovo je nemoguće i nije prihvatljivo. Naprotiv, munafici su bili iz skupine ashaba čije je skrivene tajne poznavao samo Uzvišeni Allah.

 

Oni su klanjali, postili, obožavali Allaha i Poslaniku se približavali svim sredstvima. Evo dokaza: Buharija bilježi u svom Sahihu da je Omer ibn Hattab i po drugi put zatražio od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da mu dozvoli da ubije Zu-l-Huvejsaru, kad je rekao Poslaniku:

“Budi pravedan!” A Poslanik mu je odgovorio: “Pusti ga, on ima drugove koji preziru da on klanja sa njima, preziru i omalovažavaju njegov post sa njihovim postom, uče Kur’an koji ne prelazi njihove ključne kosti (ne dotiče srce) i oni izlaze iz vjere kao što strijele izlazi iz tobolca.”

[Sahih Buhari, 4/206]

 

Neću pretjerati ako kažem da većina ashaba nije bila daleko od licemjerstva, što i Kur’an potvrđuje u mnogobrojnim ajetima, a i što Božiji Poslanik, s.a.v.a., potvrđuje u mnogim hadisima.

 

U Kur'anu čitamo:

 

“Međutim, on im istinu donosi, ali većina njih prezire istinu.”[Mu'minun, 70]

“Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri.”[Tevbe, 97]

 

“Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni.”[Tevba, 101]

 

Dobro je ukazati da neka ulema ehli sunneta vel džemaata nastoje svim silama sakriti činjenice, pa riječ el-arab u gornjem ajetu tumače da to nisu ashabi, nego su to beduini koji su živjeli po cijelom arabijskom poluostrvu. Ali, nalazimo da je Omer ibn Hattab kada mu se primakla smrt, oporučio halifi poslije njega:

“Preporučujem ti da prema el-arab (beduinima, Arapima) postupaš lijepo, jer su oni korijen Arapa i građa islama.”

[Sahih Buhari, 4/206]

 

Ako su korijeni Arapa i građa islama najveći nevjernici i najgori licemjeri za očekivati je da oni kao takvi ne poznaju granice onoga što je Allah obznanio Svom Poslaniku, a Allah je Sveznajući i Mudri. Nakon ovoga ne ostaje mjesta tvrdnjama ehli sunneta vel džemaata da su svi ashabi pravedni. Kake bi bolje objasnio i kako bi se istraživač uvjerio da su elarab, ustvari, općenito ashabi, pogledajmo ajete.

 

Allah, dž.š., nakon što kaže da su el-arab najveći nevjernici i najgori licemjeri u nastavku kaže:

“A ima earab (beduina) koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet i koji smatraju da je ono što daju put da se Allahu približe i da Poslanikove blagoslove zasluže. To im je, zaista, dobro djelo. Allah će ih sigurno milošću Svojom obasuti, jer Allah prašta i samilostan je.”[Tevbe, 99]

 

A ono što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., potvrdio hadisima, pa kaže:

 

“Moji ashabi će biti odvedeni u Vatru, a ja ću reći: ‘Gospodaru, ovo su moji ashabi!’ Reći će se: ‘Ti ne znaš šta su sve novo izmislili poslije tebe!’ A ja ću reći:

‘Teško onome ko je unio izmjene u vjeru poslije mene, i vidim da između njih ima veoma malo iskrenih kao stoke koja slobodno pase.’”

[Sahih Buhari, 7/209, babu-l-bavdi]

 

Isto potvrđuju i mnogi drugi hadisi, a mi smo ovom prilikom naveli samo nekoliko primjera.

 

Cilj ovoga našeg istraživanja nije da ispitujemo život ashaba i da osuđujemo njihovu pravednost? Povijest nam je dovoljna i ona nam je svjedok da su neki od ashaba počinili blud, pili vino, svjedočili lažno, vratili se svojim starim običajima i počinili mnoge zločine nad nevinim i prevarili ummet.

 

Želimo samo pokazati da je tvrdnja o pravednosti svih ashaba bajka koju je izmislio ehli sunnet vel džemaat kako bi pokrio djela svojih prvaka i velikana od ashaba koji su unijeli mnogo novih stvari u Allahovu vjeru i izmijenili Njegove propise, i kao drugo, kako bi otkrili da je ehli sunnet usvajanjem vjerovanja o pravednosti svih ashaba pokazao svoj pravi identitet, a to je ljubav prema munaficima i slijeđenje njihovih novotarija koje su izmislili kako bi vratili svijet u džahilijjet.

 

Obzirom da je ehli sunnet vel džemaat zabranio svojim sljedbenicima da prigovaraju i osuđuju ashabe, time su zatvorili vrata idžtihada, i to od vremena emevijskih vladara i stvaranja mezheba. Njihovi sljedbenici su naslijedili takvo vjerovanje prenoseći ga iz generacije u generaciju i sve do današnjih dana zabranjuje se ispitivanje o ashabima.

 

Oni su svima njima zadovoljni, a onoga ko kritikuje ashabe smatraju nevjernikom. Na kraju da izvučemo rezime iz svega do sada rečenog, a to je da šije sljedbenici Ehli-bejta, ashabe stavljaju na mjesto koje oni zaslužuju, pa su zadovoljni bogobojaznima, a distanciraju se od munafika i griješnika, i neprijatelja Allahovih i Njegova Poslanika. Zbog toga, oni su istinski sljedbenici ehli sunneta, jer vole one ashabe koje voli Allah i Njegov Poslanik, a odriču se od onih koji su glavni uzrok zablude velike većine muslimana.

 

Ashabi kod ehli sunneta vel džemaata

 Što se tiče ehli sunneta vel džemaata, oni su pretjerali u držanju ashaba neporočnim i pravednim. Tvrdnja da su svi oni pravedni bez izuzetka izlazi izvan okvira zdravog razuma, kao i kada zamjeraju onima koji kritikuju nekog od ashaba ili kaže da nisu svi oni pravedni, a da ne govorimo da kada kažu da je među njima bilo i griješnika.

 

Imat ćeš prilike da pročitaš samo neke od ovih tvrdnji kako bi shvatio koliko su oni daleko od razumijevanja Kur'ana i ono što je vjerodostojni Poslanikov sunnet.

 

Imam Nevevi u komentaru Sahih Muslima kaže:

“Svi ashabi, r.a., su najbolji među ljudima i vođe ummeta, bolji su od onih koji su došli poslije njih, a među onima poslije njih je bilo onih koji su bili beznačajni.”

[Sahih Muslim, 8/22]

 

Jahja ibn Muin kaže:

“Svako ko proklinje i psuje Osmana, Talhu ili nekog od ashaba Božijeg Poslanika, a.s., je dedžal, neće o njemu biti pisano i na njega je prokletstvo, Allaha, meleka i svih ljudi.”

[Tehzibu-t-tehzib, 1/509]

 

A Zehebi kaže:

“Jedan od većih grijeha je psovanje nekog od ashaba, pa ko ih osuđuje ili im nešto prigovara, izašao je iz vjere i skupine muslimana.”

[Kitabu-l-kebair, Zehebi, str. 233. i 235.]

 

Kadi Ebu Jaala je bio upitan o onome ko psuje Ebu Bekra, pa je na to rekao:

“On je nevjernik.”

Rečeno je: “Hoće li mu se klanjati dženaza?”

Odgovorio je: “Ne.” Rečeno je pa kako će se postupiti s njime, a on izgovara šehadet, tj. svjedoči da nema Boga sem Allaha?”

Odgovorio je: “Ne dotičite ga vašim rukama, dotičite ga drvetom dok ga ne ubacite u njegov kabur.”

[Kitabu-s-sarim el-meslul, str. 275.]

 

Imam Ahmed ibn Hanbel kaže:

“Najbolji ljudi poslije Poslanika su Ebu Bekr, pa Omer poslije Ebu Bekra, pa Osman poslije Omera, pa Ali poslije Osmana. Zatim poslije ove četvorice najboljih među ljudima slijede ostali ashabi Božijeg Poslanika, a.s. Nikome nije dozvoljeno da spominje nekog od njihove jednakosti, niti da osuđuje neke njihove mane ili nedostatke. Ko uradi tako dužnost ga je preodgojiti i kazniti ga i niko mu ne može oprostiti, bit će kažnjen i tražit će se od njega da se pokaje.

Ako se pokaje bit će primljeno njegovo pokajanje, a oko ostane pri svome, ponovo će biti kažnjen i doživotno osuđen na zatvor, dok ne umre ili se ne povrati.”

 

Šejh Dželauddin Tarablusi Hanefi kaže:

“Ako neko proklinje ashabe Poslanikove, a.s., pa kaže za Ebu Bekra ili Omera ili Osmana ili Alija ili Muaviju ili Amr ibn Asa da su bili u zabludi i nevjerstvu, biće ubijen, a ako o njima bude samo nešto ružno govorio, onda će biti kažnjen najstrožijom kaznom.”

[Muinu-l-hukkam fima jeteredded bejne-l-hasmejn mine-lahkam, str. 187.]

 

Dr. Hamid Hunfi Davud prenosi tvrdnje ehli sunneta vel džemaata skraćeno, pa kaže:

“Ehli sunnet smatra da su svi ashabi pravedni i da svi učestvuju u pravednosti iako se razlikuju po stepenima u pravednosti, pa onaj ko kaže za nekog ashaba da je nevjernik, on je time postao nevjernik. Ko smatra nekog od ashaba da je griješnik, on je time postao griješnik, a ako osuđuje i prigovora nekom od ashabu, on time psuje i prigovara Božijem Poslaniku, a.s Dobar stručnjak ehli sunneta, također, smatra da nije dozvoljeno ispitivati i udubljivati se u ono što se događalo između Alija, r.a., i Muavije.

I da među ashabima ima onih koji su koristili idžtihad i postupali ispravno, kao što je slučaj sa Alijem i onima koji su stali na njegovu stranu. I da među njima ima onih koji su koristili idžtihad, pa pogriješili kao što je Muavija, Aiša, r.a., i oni koji su stali na stranu ovo dvoje.

Po mišljenju ehli sunneta potrebno je uzdržavat se od svakih komentara i presuđivanja i iznošenja nedostataka i mana.

Oni su zabranili da se Muavija proklinje, jer ga smatraju ashabom i oštri su protivnici onima koji psuju Aišu, jer je smatraju drugom majkom pravovjernih poslije Hatidže i smatraju da ju je Božiji Poslanik mnogo volio. Sve što je više od toga, potrebno je ostaviti po strani i ne udubljivati se u to i željeti Allahovu odredbu o tome."

O tome Hasan Basri i Seid ibn Musejjeb kažu:

‘To su stvari, neka Allah od njih očisti naše ruke i naše sablje, pa da mi od njih očistimo naše jezike.’

Ovo su ukratko mišljenja ehli sunneta o pravednosti ashaba i kakav stav je potrebno zauzeti.”

[Es-Sahaba fi nazari-š-šiati el-imamijjeti, str. 8. i 9.]

 

Ako neko želi da još više upozna ashabe i ko su ti na koje se odnosi ovaj termin po mišljenju ehli sunneta vel džemaata naći će da su oni dali ovaj orden časti svakom onom ko je samo jednom vidio Poslanika.

 

Buharija u svom Sahihu kaže:

“Ko se družio sa Allahovim Poslanikom, a.s., ili ga je samo vidio, a musliman je, on je jedan od njegovih ashaba.”

 

Ahmed ibn Hanbel kaže:

“Najbolji ljudi od Poslanikovih ashaba su oni koji su sa njim učestvovali u bici na Bedru. A svako onaj ko se s njim družio samo godinu ili mjesec ili jedan dan, ili ga je samo vidio i on ima udjela druženja sa Poslanikom onoliko koliko vremena se s njim družio.”

[El-Kifaja, str. 51.; Telkin fuhumi ehli-l-asar, str. 2.]

 

U knjizi El-Isaba fi temjizi-s-sahabe Ibn Hadžer kaže:

“Svako ko prenese od Poslanika jedan hadis ili jednu riječ, ili ga je vidio, a vjernik je, on je jedan od ashaba. Ko se sreo sa Poslanikom vjerujući u njega i umro je kao musliman, bilo da je dugo ili kratko s njim sjedio, prenio nešto od njega ili nije prenio, išao s njim u pohode ili ne išao, ko ga je vidio, a nije sjedio s njim ili ne, ili onaj ko ga nije vidio zbog nečega što ga je u tome spriječilo, svi ovi se ubrajaju u ashabe.”

[El-Isaba, Ibn hadžer l/l0]

 

Velika većina ehli sunneta vel džemaata ima ovakvo mišljenje i u ashabe ubrajaju svakog onog ko je samo vidio Poslanika, s.a.v.a., pa čak i ko se rodio za vrijeme njegova života iako još ništa ne shvata.

 

Najbolji dokaz tome je što su Muhamed ibn Ebu Bekra ubrojali u ashabe, a kad je umro Allahov Poslanik, s.a.v.a., Muhammed ibn Ebu Bekr je imao samo tri mjeseca. Zato Ibn Saad dijeli ashabe u pet kategorija u njegovoj poznatoj knjizi Tabekat Ibn Saad.

 

A Hakim Nejšaburi u knjizi El-Mustedrek dijeli ih u dvanaest kategorija, a one su sljedeće:

 

Prva kategorija oni koji su primili islam prije hidžre, još u Mekki, kao što su hulefai rašidini.

Druga kategorija oni koji su prisustvovali Daru-nnedveti (vijećnica).

Treća kategorija oni koji su se iselili u Abesiniju.

Četvrta kategorija oni koji su prisustvovali prvom sastanku na Akabi.

Peta kategorija oni koji su prisustvovali drugom sastanku na Akabi.

Šesta kategorija oni koji su učinili hidžru u Medinu poslije što je Poslanik učinio hidžru.

Sedma kategorija oni koji su učestvovali u bici na Bedru.

Osma kategorija oni koji su učinili hidžru poslije bitke na Bedru, a prije Hudejbije.

Deveta kategorija oni koji su prisustvovali sklapanju mira na Hudejbiji.

Deseta kategorija oni koji su učinili hidžru poslije Hudejbije, a prije osvajanja Mekke, kao što su Halid ibn Velid, Amr ibn As i drugi.

Jedanaesta kategorija oni koje je Poslanik, a.s., nazvao tuleka (na dan osvajanja Mekke Poslanik ih je oslobodio kazne i zato ih je tako nazvao). 

Dvanaesta kategorija to su djeca ashaba koja su se rodila za vrijeme Poslanikova života, kao što je Muhamed ibn Ebu Bekr.

 

Dakle, ehli sunnet vel džemaat su saglasni da su svi ashabi bez izuzetka pravedni i sva četiri mezheba prihvataju njihove predaje, bez ikakvih sumnji, i ne dozvoljavaju da se te predaje osuđuju ili da im se na to prigovara.

Dovoljno je samo spomenuti da muhadisi koji se prvenstveno bave hadisom i koji su na sebe preuzeli obavezu podvrgavanja ispravnosti prenosilaca hadisa kako bi očistili hadise, ali kada dođu do nekog ashaba, bez obzira u kojoj on kategoriji bio i bez obzira na njegove godine kada je umro Poslanik, s.a.v.a., oni se tu zaustave i ne pokušavaju kritikovati njegovu predaju, bez obzira na okolnosti koje je okružuju i sumnje i bez obzira što se takva predaja suprotstavlja zdravom razumu i onome što je preneseno.

 

Oni tvrde da ashabi ne potpadaju kritici jer su oni svi pravedni. Tako mi života, ovo je očita izmišljotina koju razum odbija prihvatiti, a nauka ovo ne potvrđuje. Ne vjerujem da obrazovana omladina danas može prihvatiti ove doista smiješne novotarije.

 

Ja ne znam, niti iko drugi, odakle je ehli sunnet vel džemaat uzeo ove čudne ideje koje nemaju ništa sa islamom koji počiva na jasnim dokazima. Kada bi me samo neko od njih ubijedio makar jednim dokazom iz Kur'ana ili sunneta ili zdrave logike u navodnu pravednost svih ashaba!

 

Ali, hvala Allahu mi znamo zagonetku ovih stavova o kojima o ćemo govoriti u sljedećem poglavlju. Na istraživačima je da sami otkriju neke tajne za koje treba hrabrosti.

 

Ashabi kod sljedbenika Ehli-bejta

 Ako budemo istraživali pitanje ashaba oslobođeni osjećaja i slijepe pristrasnosti, naći ćemo da su šije ashabima dali mjesto ono koje im je daje Kur'an i Poslanikov sunnet i ono na šta obavezuje razum. Oni ih ne smatraju nevjernicima, kao što to rade oni koji pretjeruju, niti tvrde da su svi pravedni, kao što to tvrdi ehli sunnet vel džaemaat.

 

Učenjak Šerefuddin Musavi o ovome kaže:

 

“Onaj ko prouči naš stav prema ashabima, znat će da je to srednje mišljene, jer mi ne pretjerujemo kao što pretjeruju oni koji ih sve smatraju nevjernicima, niti idemo u drugu krajnost kao oni što ih smatraju sve bez razlike povjerljivima. Sekta kamilijje i drugi koji pretjeruju tvrde da su svi ashabi nevjerenici, a ehli sunnet tvrdi da je svako onaj ko je čuo Poslanika ili ga vidio pravedan i kao dokaz za ovo navode hadis:  ‘Svi i živi i mrtvi od njih su sakupljeni i zajedno."

 

A sada što se tiče nas, suhbet (druženje sa Poslanikom) samo po sebi nije odlika, niti je glavno mjerilo u sagledavanju nečije pravednosti ili nepravednosti. Ashabi su kao i drugi ljudi, među njima ima pravednih i to su njihovi velikani i učeni, a među njima ima i griješnika i zločinaca munafika, a ima i onih čije stanje nije poznato.

 

A mi kao autoritete uzimamo samo one pravedne među njima i slijedimo ih i na dunjaluku i na ahiretu.

Što se tiče nasilnika prema opunomoćeniku i bratu Poslanikovom, s.a.v.a., i ostalih zlikovaca kao što su: Ibn Hind, Ibn Nabiga, Ibn Zerka, Ibn Ukbe, Ibn Ertae i njima slični, prema njima nemamo nikakvo poštovanje niti se pridaje važnost hadisima koje oni prenose.

 

A onaj čije stanje nam nije poznato, zaustavimo se kod njega kako bi razjasnili njegovu poziciju. Ovo je naše mišljenje o prenosiocima hadisa od ashaba, a Knjiga i sunnet su nam objasnili ovo mišljenje kao što je detaljno objašnjeno u njegovim izvorima iz usulul fikha. Ali, ehli sunnet pretjeruje u slavljenju i veličanju svakog onog ko se zove ashab, pa su tako izašli iz umjerenosti i dokaze počeli uzimati i od lošeg i od dobrog. Počeli su slijediti svakog muslimana koji je čuo Poslanika, s.a.v.a., ili ga vidio, slijepim slijeđenjem, a kritike upućuju onima koji im se suprotstavljaju u ovom pretjerivanju i u svom negiranju su prešli sve granice.

 

Njihove najjače optužbe i negiranje je upućeno nama kada nas vide kako odbijamo prihvatiti mnoge hadise od ashaba, kojima jasno upućujemo kritike ili smatramo da je njihovo stanje nepoznato, a slijedeći time šeriatsku obavezu o ispitivanju vjerskih istina i istraživanju o vjerodostojnom u Poslanikovim predajama.

 

Oni o nama loše misle i upućuju optužbe da se miješamo u ono što je gajb, skriveno i da o tome ništa ne znamo. Ali da se oni uvjere da su ovo samo njihovi pusti snovi i da se vrate ispravnim postavkama nauke i znanja, shvatili bi da porijeklo ideje o pravednosti svih ashaba nema dokaza. A da razmišljaju o Kur’anu, našli bi da on sam spominje munafike od njih, a dovoljno ti je da samo pročitaš sure Tevba i Ahzab... (Završne riječi Šerefuddina)”

 

Dr. Hamid Hufni Davud, profesor na katedri arapske književnosti i direktor odsjeka za arapski jezik na univerzitetu Ajnušems u Kairu, kaže:

 

“Šije smatraju da su ashabi kao i ostali ljudi koji su došli pa sve do Sudnjeg dana poslije njih i ne prave nikakvu razliku među njima. To je zato što se oni podčinjavaju samo jednom mjerilu, a to je mjerilo pravednosti po kojem se mjere djela ashaba kao što se mjere djela onih generacija koje dolaze poslije njih i to što suhbet (druženje sa Poslanikom) ne daje neku posebnu odliku i osobitost, sem ako je doista podesan za ovu odliku i da ima sposobnosti i talenta da sačuva poslanstvo Muhammeda, s.a.v.a.

A da među njima ima onih koji su zaštićeni od griješenja kao što su Imami kojima je Allah dao podesnost za druženje sa Poslanikom, s.a.v.a., kao što su Ali i njegova dva sina, mir neka je s njima!

Među njima ima i pravednih, a to su oni koji su se lijepo družili sa Alijem poslije Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja Uzvišenom Gospodaru. Među njima ima i mudžtehida koji su ispravno radili, a ima i mudžtehida koji su griješili.

Među njima ima griješnika, bezbožnika, a to je ružnije od griješnika i strožije će biti kažnjeno. U krug bezbožnika ulaze munafici i koji su neodlučni u obožavanju Allaha, dž.š. Među njima ima i nevjernika, a to su oni koji se nisu pokajali za svoje licemjerstvo i koji su postali otpadnici nakon što su primili islam.

Ovo znači da šije, veliki dio onih koji se okreću prema jednoj kibli, odnosno sve muslimane stavljaju na jednu vagu i ne prave razlike između ashaba, tabiina i onog ko je kasnije došao, i smatraju da druženje ili viđenje Poslanika samo po sebi nije tvrđava ili zaštita koja utiče na stepen vjerovanja.

 

I na ovim čvrstim osnovama sebi su dozvolili idžtihadom kritikovanje ashaba i istraživanje o stepenu njihove pravednosti, kao što su sebi dozvolili da kritikuju i prigovaraju jednoj grupi ashaba koji su povrijedili uslove druženja ili viđenja Poslanika i skrenuli od ljubavi prema Porodici Poslanikovoj, s.a.v.a. A kako i ne bi kada je Poslanik rekao: ‘Ostavljam vam nešto ako se budete pridržavali toga nećete zalutati, a to je Allahova knjiga i moje potomstvo, moja porodica. I ovo dvoje se neće razdvajati sve dok ne dođu meni na Havd (Sudnji dan), pa dobro gledajte kako ćete me naslijediti u ovom!’

Na temeljima ovog i njenu sličnih hadisa, oni smatraju da su mnogi ashabi uradili suprotno ovom hadisu, jer su zlostavljali i progonili Poslanikovu porodicu, njegovo potomstvo su proklinjali. Kako se ovima koji su ovako radili može pripisati čast druženja i viđenja Poslanika i kako se mogu opisati sa pravednošću?!

Ovo je ukratko o mišljenju šija u negiranju osobine pravednosti od nekih ashaba i ovo su stvarni naučni uzroci na kojima su oni izgradili svoje dokaze i argumente.”

 

Na drugom mjestu, dr. Hamid Hufni Davud priznaje da kritikovanje i traženje greški kod ashaba nije novotarija koju su izmislili šije, pa kaže:

 

“I mnogo prije, tome su se suprotstavljale mutezilije po nekim pitanjima akide. Oni se u tome nisu suprotstavili općenito ashabima, nego su se suprotstavili i samim halifama i imali su u tome neprijatelje i one koji su ih podržavali. Predmet kritikovanja ashaba u prvim stoljećima bio je rezerviran samo za velike učenjake, a posebno za ulemu mutezilija, a njima su u ovom usmjerenju prethodili vođe šije i oni koji su slijedili Poslanikov Ehli-bejt.

Već sam na drugom mjestu ukazao da su mutekellimi (skolastičari) i šejhovi mutezilija zavisili od vođa šija od prvog hidžretskog stoljeća i po njima pitanje kritikovanja ashaba je rezultat slijeđenja Poslanikovog Ehli-bejta, a ne samog šiizma, i ne samo to, sljedbenici Poslanikove Porodice su svojim dobrim poznavanjem akide i zbog toga što su gasili žeđ sa izvora Imama iz Ehli-bejta, koji su prvi izvor i obilno pojilo sa kojeg žeđ gasi islamska kultura i civilizacija od početka islama pa do danas.” [Knjiga Es-Sahaba fi nazari-š-šia el-imamija (Ashabi po mišljenju šija imamija), str. 8. i poslije.]

 

Ja lično, vjerujem da onaj ko traži istinu mora otvoriti vrata kritikovanja ashaba i njihove osude, inače će ostati lišen spoznaje istine, upravo onako kao što se desilo sa ehli sunnetom vel džemaatom koji su pretjerali u tvrdnjama o pravednosti svih ashaba i nedozvoljenosti ispitivanja o njima i njihovim stanjima, pa su zbog toga ostali daleko od istine sve do naših dana. 

 

Pismo Muhamed ibn Ebu Bekra upućeno Muaviji

  

“Od Muhamed ibn Ebu Bekra zalutalom Muaviji ibn Sahru. Neka je selam na one koji se pokoravaju Allahu od onog ko se predao sljedbenicima Allahove vladavine i zaštite!

 

A zatim, Allah je Svojom uzvišenošću, veličinom i moći stvorio Svoja stvorenja, a ne iz besposlice, niti ima slabosti u Njegovoj moći. On nema potrebe za njihovim stvaranjem, ali ih je stvorio kao robove i među njima učinio da ima onih koji su zalutali i koji idu pravim putem, ima nesretnih i sretnih.

Zatim je Svojim znanjem odabrao između njih Muhammeda i odredio ga za poslanstvo. Odabrao ga je da primi Objavu i njega uzeo za povjerljivog. Poslao ga je da bude Poslanik, donosilac radosne vijesti i opominjač, i da donese potvrdu za objave prije toga, i kao dokaz prijašnjim šerijatima.

 

Odabrao ga je da poziva Njegovom putu mudro i lijepim savjetom, a prvi ko je odgovorio, podržao go i povjerovao mu, primio islam i predao se u potpunosti bio je njegov brat i amidžić Ali ibn Ebi Talib, neka je mir s njim. On je povjerovao o skrivenom gajbu, njega je volio više od bilo koga drugog, sobom ga je štitio od svakog zla i branio od straha, borio se u njegovim bitkama, a bio u miru kad je i on bio u miru. Nikada ga nije ostavljao, ni u satima nevolje ni na mjestima straha. U njegovoj borbi nije mu bilo slična, niti je u njegovim djelima bio neko kao on.

 

Vidim da se ti nastojiš uzdići iznad njega, a ti si ti, a on je onaj koji je prvi izlazio na dvoboje i isticao se u svakom dobru, prvi koji je primio islam. On ima najiskreniji nijet. On je čovjek koji ima najbolje potomstvo i najbolju suprugu. On ima najboljeg amidžića, njegov brat se borio na Muuti, njegov amidža je prvak šehida u bici na Uhudu, njegov otac je sebe žrtvovao u pomaganju Božijeg Poslanika.

A ti si prokletnik i sin prokletnika. Ti i tvoj otac još uvijek nanosite vjeri zlo i trudite se da ugasite Allahovo svjetlo i u tome ste svi saglasni. Na tom putu trošite svoje imetke i huškate na njega plemena. Na ovome je umro tvoj otac, a ti si ga u tome naslijedio.

 

Dokaz tome su oni koji se tebi približavaju i kod tebe traže zaštitu, iz drugih grupa, predvodnika licemjerstva i razjedinjenosti prema Božijem Poslaniku, s.a.v.a. Dokaz Aliju o njegovim odlikama i vrijednosti, i njegovom prednjačenju u svemu i prvenstva njegovi su pomagači koje je i Allah spomenuo u Kur’anu, dao im prednost i pohvalio ih od muhadžira i ensarija. Oni su s njim, odredi i čete se bore s njim i podižu mač za njega, liju svoju krv, vide istinu u njegovom slijeđenju i nesreću u neslaganju i razilaženju s njim.

 

Kako, teško tebi, možeš sebe izjednačavati sa njime kad je on nasljednik Allahova Poslanika, s.a.v.a., njegov opunomoćenik, otac njegove djece i prvi koji ga je slijedio i najbliži mu vremenom. Poslanik je njega obavijestio o svojim tajnama, sve mu pokazao, a ti si njegov neprijatelj i sin njegova neprijatelja?! Uživaj u svom dunjaluku onoliko koliko ti dozvoljava tvoja laž.

 

Ibn As ti pruža pomoć u tvojoj zabludi i kao da je tvoje vrijeme već isteklo, a tvoja varka nestala, i ti ćeš vidjeti ko će imati posljednju riječ i čija je kazna gornja! I znaj da ti nastojiš prevariti tvog Gospodara koji je siguran od tvojih varki, i On te čeka u zasjedi, a ti živiš u iluzijama. Neka je selam na onog ko slijedi uputu!”

[Džumhuretu resaili-l-Arab, 1/475; Murudžu-z-zeheb, Mesudi 2/59; Šerhu-n-Nehdži, Ibn Ebi Hadid 1/283]

 

Ovo je pismo koje je napisao Muhamed ibn Ebu Bekr, a u kojoj se nalaze jasne činjenice za svakog ko traži istinu. Ono opisuje Muaviju da je u zabludi zalutao, da je prokletnik sin prokletnika i da je radio sve što je mogao kako bi utrnuo Allahovo svjetlo, svoj imetak je trošio kako bi izmijenio vjeru i Allahovoj vjeri tražio nesreće.

 

On je Allahov neprijatelj i neprijatelj Njegova Poslanika, radio je na širenju laži uz pomoć Amr ibn Asa. Isto tako, pismo otkriva odlike Ali ibn Ebi Taliba kakve niko ni prije ni poslije njega nije imao. Istina je da Ali ibn Ebi Talib ima više odlika i fadileta od onih koje je nabrojao Muhamed ibn Ebi Bekr i to mnogo više.

 

Ali, ono što nam je važnije za našu raspravu ovdje jeste odgovor Muavije ibn Ebi Sufjana na ovo pismo, kako bi poštovani čitalac shvatio ono što je historija sakrila. Iz njegova odgovora se može otkriti zavjera koja je udaljila hilafet od njenog stvarnog vlasnika i to legalnog koja je uzrokovala skretanje ummeta.

Slijedi pismo Muavijinog odgovora:

 

Odgovor Muavije na pismo Muhamed ibn Ebi Bekra

 

“Od Muavije ibn Sahra onome koji ponižava svog oca, Muhammed ibn Ebu Bekru. Neka je selam na sljedbenike pokornosti Allahu! A zatim, došlo mi je tvoje pismo u kojem spominješ ono čega je Allah dostojan, od Njegove uzvišenosti, veličine i moći i ono što dolikuje Božijem Poslaniku od mnogo govora koji si napisao i tvoje mišljenje u njemu je slabo, a u njemu je tvom ocu upućen oštar prijekor.

U njemu si spomenuo vrijednost Ibn Ebu Taliba, njegovu prednost i srodstvo sa Božijim Poslanikom, njegovo pomaganje njemu u svim situacijama i tvoje dokazivanje protiv mene i tvoja gordost je u tome što spominješ odlike drugog, a ne svoje.

 

Zahvaljujem se Gospodaru koji je odstranio ove odlike od tebe i dao ih drugom. Mi i tvoj otac smo za života našeg Poslanika znali pravo Ibn Ebi Taliba koje smo trebali znati, i njegove odlike koje su premašivale naše. Kada je Allah odabrao Svome Poslaniku, neka je mir i blagoslov na njega, ono što je kod Njega i upotpunio ono što mu je obećao i javno iznio Njegov poziv i kada je dao da pobijedi, a onda ga uzeo Sebi, tvoj otac i njegov Faruk su bili prvi koji su preoteli njegovo pravo i suprotstavili mu se, složivši se u tome.

Zatim su ga njih dvojica pozvali da im položi zakletvu vjernosti, ali on je izostao i okanio ih se, oni su se zanimali za njega i željeli su od njega mnogo. Zatim im je on položio zakletvu i predao se njihovim zahtjevima. Oni su uspostavili vlast, ali njemu nisu dali da učestvuje u tome, niti su mu pokazali tajne njih dvojice, sve dok ih Allah nije uzeo sebi i tako se završila njihova vladavina.

 

Zatim, je nastupio njihov treći istomišljenik Osman. I on je išao njihovim putem i slijedio njihove živote, a ti i tvoj drug ste mu savili ruku, pa su mu se nadali oni najudaljeniji od onih koji su neposlušni Allahu, pa ste mu molili nesreću sve dok niste ostvarili svoje želje. Budi oprezan, Ibn Ebu Bekre, i vidjećeš šta će se desiti!

 

Svoje blagostanje mjeri svojom oskudicom, a ne upoređuj i ne izjednačuj se sa onima čija blagost se mjeri brdom, i ne nastoj silom slomiti njegovu nepopustljivost, onaj ko je daleko ne vidi svoju nemoć. Tvoj otac mu je pripremio postelju i izgradio njegovu vlast i zgradu, pa ako to bude ispravno ovo što smo uradili, tvoj otac je prvi to uradio, a ako bude zločin, tvoj otac je to uradio po svom nahođenju, a mi smo njegovi saučesnici.

Njegovim putem smo krenuli i njegova djela slijedimo, a da nije uradio tvoj otac šta je uradio, mi se ne bismo suprotstavili Ibn Ebi Talibu. Njemu bismo predali vlast. Ali, vidjeli smo da je tvoj otac to uradio prije nas i mi smo slijedili samo njegov primjer i njegova djela, pa možeš prekoravati svog oca onako kako ti se čini ili ostavi. Neka je selam na onog ko se vratio iz svoje zablude i ko se pokajao.”

[Džumhuret resaili-l-Arab, 1/477; Murudž-zeheb, Mesudi 2/60; Šerh Nehdži-1-belaga, Ibn Ebi Hadid Muatezili 1/284]

 

Iz ovog odgovora zaključujemo da Muavija nije negirao odlike Alija ibn Ebi Taliba i njegove vrijednosti, ali se osmjelio protiv njega slijedeći primjer Ebu Bekra i Omera. I da nije bilo njih dvojice, on se ne bi usudio umanjiti značaj Alija, niti bi iko od ljudi ustao protiv njega.

 

Isto tako, Muavija priznaje da je Ebu Bekr bio taj ko je prokrčio put Emevijama do hilafeta i da je on izgradio njihovu vlast. Iz ovog pisma razumijemo da Muavija nije slijedio Božijeg Poslanika, s.a.v.a., niti je išao njegovim putem, a to vidimo kada priznaje da je Osman slijedio put Ebu Bekra i Omera. Iz ovoga nam je jasno da su oni svi ostavili Poslanikov sunnet i slijedili novotarije jedni drugih.

 

Isto tako, Muavija ne negira da je on jedan od onih koji su zalutali i koji radi po laži i da je prokletnik sin prokletnika, kako je rekao sâm Božiji Poslanik, s.a.v.a. Radi većeg uvida same teme ne bi bilo loše navesti i pismo na koje je odgovorio Jezid ibn Muavija sinu Omerovom, koje je sažeto, a otkriva iste stvari kao i prethodno. Belazri bilježi u svojoj historiji: “Kada je ubijen Husejn ibn Ebi Talib (mir neka je na njih) Abdullah ibn Omer je napisao pismo Jezid ibn Muaviji u kojem kaže:

 

‘A zatim, nesreća je velika, katastrofa je užasna! U islamu se desio veliki događaj i nema dana kao što je dan kada je ubijen Husejn!’

Jezid mu je napisao:

‘A zatim, ahmače, blesane, mi smo došli u obnovljene kuće, u pripremljene postelje, naslagane jastuke, i borili su se za nas. Ako mi budemo imali pravo i ako istina bude na našoj strani, onda smo se borili za istinu. A ako bude istina na strani drugog, onda je tvoj otac prvi ovo počeo i prvi je prigrabio pravo drugog."

 

U odgovoru Muavije Ibn Ebi Bekru kao i u odgovoru Jezida Ibn Omeru, nalazimo istu logiku i istu argumentaciju. Da Ebu Bekr i Omer nisu svojevoljno postupili prema Aliju u islamskom ummetu se ne bi desilo ono što se desilo. Da je Ali uspio preuzet hilafet poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i da je vladao muslimanima, njegov hilafet bi potrajao sve do 40 godine po hidžri, tj. trajalo bi trideset godina poslije Poslanika. To je bilo dovoljno vremena da se učvrsti islam sa svim njegovim načelima i propisima.

 

Imam Ali bi uspio očuvati primjenu Allahove Knjige i sunneta Njegova Poslanika bez ikakvih izmjena i krivih tumačenja. U tom slučaju da su ga nakon njegove smrti naslijedili prvaci mladića u Džennetu Imam Hasan i Imam Husejn i njihovi potomci, odnosno ostali Imami Ehli-bejta, hilafet pravednih bi potrajao tri stoljeća. Poslije toga nevjernici, licemjeri i bezbožnici ne bi imali nikakva uticaja, čak ne bi ni postojali. Zemlja ne bi bila ovakva kakva je sada, ni robovi ne bi bili ovakvi kakvi su sada.

 

Ve la havle ve la kuvvete illa billahil alijjil azim!

 

Po ovom pitanju ehli sunnet uvijek iznose dva stava i mišljenja: Ovdje se uvijek suprotstavlja ehli sunet vel džemaat na ovu mogućnost i pretpostavku i to sa dvije strane: Prvo, oni kažu da ono što se dogodilo da je to Allah tako odabrao i On tako želi, i da je Allah htio da muslimane vodi Ali i njegovi potomci bilo bi tako. Njihov odgovor je: “Dobro je u onome što je Allah odabrao.”

 

Drugo, oni kažu da je Ali preuzeo hilafet odmah poslije Poslanikove smrti, a poslije njegova djeca Hasan i Husejn, hilafet bi postao nasljedan, prenosio bi se sa očeva na sinove, a ovo islam ne odobrava, već je predvidio šuru, dogovaranje među muslimanima da oni sami izaberu halifu.

 

Kao odgovor na ovo, kažemo: Prvo: Nema nijednog dokaza da je ono što se dogodilo Allah tako želio, naprotiv, postoje dokazi iz Kur’ana i sunneta koji potvrđuju suprotno. Na primjer, u Kur'anu stoji:

 

“A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.”[A'araf, 96]

 

Allah, dž.š, na drugom mjestu kaže: “Da se oni pridržavaju Tevrata i Indžila i onoga što im objavljuje Gospodar njihov, imali bi šta da jedu, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi većina njih.”[Ma'ide, 66]

 

“Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran i sveznajući.”[Nisa', 147] “Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.”[R'ad, 11]

 

Svi ovi jasni ajeti nam govore da izmjena i skretanje s pravog puta, bilo pojedinca, grupe ili naroda, je od njih samih, a ne od Allaha, dž.š. Primjer iz Poslanikova, s.a.v.a., sunneta:

 

Riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.:

“Ostavljam vam Allahovu knjigu i moje potomstvo, ako ih se budete držali nikada poslije mene nećete zalutati.”,

ili: “Dajte da vam napišem oporuku poslije koje nikada nećete zalutati.”, ili: “Moj ummet će se razdvojiti na 73 grupe, sve će biti u Vatri, sem jedne.”

 

Svi ovi hadisi govore da je ummet otišao u zabludu zbog izmjene i neprihvaćanja onoga što im je Allah odabrao. Drugo: Uzmimo da je islamski hilafet bio nasljedan, ali to nasljeđivanje nije onakvo kakvim ga oni razumiju, a to je da vladar samovoljom postupa sa narodom, da im imenuje svog sina za vladara prije svoje smrti i da ga nazove nasljednikom, a i otac i sin su griješnici.

 

Dakle, to nije nasljeđivanje ovako, to je nasljeđivanje Božijom zapoviješću. Gospodar svjetova odabire koga On hoće, i Njegovom znanju ne izmiče ništa, makar bilo kao zrno gorušice. Allah odabire odabrane i daje im da nasljeđuju Knjigu i mudrost kako bi bili vođe ljudima, pa kaže:

“I učinismo ih Imamima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.”[Enbija, 73]

 

Uprkos tome što oni tvrde da u islamu nema nasljeđivanja vlasti, nego da je ovo pitanje prepušteno dogovaranju to je odvođenje u zabludu i dvosmislenost što ne potvrđuju ni stvarnost, a ni historija. Oni su upravo počeli slijediti odvratni nasljedni sistem.

 

Nakon Alije na vlast su dolazili samo silnici i uzurpatori koji su vlast ostavljali svojim sinovima griješnicima, uprkos protivljenju ummeta. Pa šta je bolje od ovog dvoga? Da hilafet preuzmu nasljedni griješnici koji sude prema svojim prohtjevima i pokoravaju se samo svojim strastima, ili da hilafet naslijede čisti Imami koje je Allah odabrao i očistio ih od svih nečistoća i dao im da naslijede znanje Knjige kako bi ljudima pravedno sudili i kako bi ih vodili pravim putem i uveli ih u Džennete? Uzvišeni Allah kaže:

“I Sulejman naslijedi Davuda!”[Naml, 16]

 

Mislim da će razuman čovjek odabrati drugo stajalište. Još uvijek govorimo o stvarnosti, a ne koristi nam tugovanje za onim što je prošlo, pa da se vratimo temi. Kada su Ebu Bekr i Omer uskratili Imamu Aliju položaj na koji je imao najviše prava i kada su preuzeli vlast od njega i time umanjili značaj i važnost Alija, Fatime i Ehli-bejta i kad su ih ponizili time je bilo olakšano u budućnosti Muaviji, Jezidu, Abdulmeliku, Mervanu i njima sličnim da urade one što su uradili. Da nije bilo njih dvojice i da oni nisu utrli i pripremili put Muaviji, on ne bi mogao ostati namjesnik Sirije 20 godina.

 

Nikada nije bio smijenjen. On je postigao da ga se ljudi boje, zajahao je ljudima za vrat sve dok nisu postali takvi da su se pokoravali njegovoj svakoj naredbi. Zatim je hilafet predao svom sinu koji je našao, kako je sam rekao, obnovljene kuće, pripremljenu posteljinu i umekšane jastuke. Onda je prirodno da se bori za taj hilafet i da zbog njega ubije Poslanikov bosiljak.

 

On je bio zadojen mlijekom mržnje majke mu Mejsune prema Ehli-bejtu, a rastao je i razvijao se u okrilju svog oca na mržnji i njihovom proklinjanju. Onda nije nikakvo čudo za sve ono što je uradio. Neki pjesnici su priznali ovo, pa jedan od njih kaže: “Da nije britkih oštrica čije britke sablje su okončale sa halifom, iz tajni Porodice Muhammedove bi raširio oštroumne i lijepe riječi pokazao bih vam da je Husejn bio pogođen još na dan Sekife.”

 

Jasno je da se dinastija Emevija uspostavila samo zahvaljujući Ebu Bekru i Omeru. Isti slučaj je i sa dinastijom Abasija i drugih. Zato nalazimo da su oni uložili sve što je bilo u njihovoj moći da veličaju i uzdižu Ebu Bekra i Omera. Izmišljali su im odlike i nastojali potvrditi njihovo pravo na hilafet, jer su znali da se legalnost svog hilafeta mogu dokazati samo ako učine vjerodostojnim hilafet dvojce prvih halifa. Nasuprot tome, vidimo da su radili ono što su uradili sa Ehlibejtom samo zato što su oni bili zakoniti nasljednici hilafeta i zato što su oni prijetili njihovom vladarskom položaju.

 

Ova činjenica je potpuno jasna ljudima koji razmišljaju. Ti i danas možeš vidjeti da u nekim islamskim zemljama vladaju vladari koji nemaju nikakvih odlike ni vrijednosti, sem što su djeca vladara i sultana, kao što je Jezid bio halifa, jer je bio sin Muavijin. Na temelju ovoga dolaze tvrdnje o pravednosti i odabranosti trojice prvih halifa, kao i nedozvoljenosti da se oni kritikuju, jer su temelj svim vlastima koje su bile i biće, od dana Sekife sve do onog dana kada će Zemljom zavladati pravedni Imam Mehdi.

 

Iz ovoga se, također, može razumjeti zašto su oni sebe prozvali “ehli sunnet vel džemaat”, a druge nazvali rafidije ili bezbožni otpadnici, jer su Ali i Ehli-bejt odbili prihvatiti njihov hilafet. Nisu htjeli da im polože prisegu na vjernost i u svakoj prilici su navodili dokaze za svoje postupke i stavove. Onda su vladari radili na tome da im pripišu neke mahane i umanje njihov značaj, pa su ih ponižavali, psovali, proklinjali, protjerivali i ubijali.

 

Kada je Ehli-bejt, oni za koje je Allah naredio da se vole i da je ta ljubav nagrada za poslanstvo, nailazio na ovakve progone i ubijanja, onda nije čudo što njihovi sljedbenici, oni koji njih slijede i uzimaju ih za zakonite vladare, idu njihovim putem, nailazili na ovakva poniženja, omalovažavanja i tvrdnje da su nevjernici. I tako onoj ko ima najviše prava postade odbačen i prema njemu se odnosi sa najvećim neprijateljstvom, a onaj ko je na putu laži postaje uzor i vođa kome je obaveza pokoravati se.

 

Onaj ko slijedi Alija, on je novator i izaziva fitnu, razdor, a onaj ko slijedi Muaviju on je sljedbenik sunneta i džemata. Neka je hvala Uzvišenom Allahu Koji nam je dao razum da njime možemo razlučiti istinu od neistine, svjetlo od tame, bijelo od crnoga!

 

“Zaista moj Gospodar upućuje na pravi put. Nisu nikako isti slijepac i onaj koji vidi, ni tmina i svjetlo, ni hladovina i vjetar vrući, i nisu nikako isto živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš one u grobovima dozvati.”[Rahman, 19-22]

 

Istinu je rekao Uzvišeni Allah! 

Poslanikovi hadisi kod ehli sunneta su kontradiktorni

 Istraživač će vjerovatno naći mnogo sunneta koji se pripisuje Poslaniku, s.a.v.a., a koji je novotarija, izmišljena od strane nekih ashaba poslije njegove smrti i potom ljude silom obvezali da ih slijede, sve dok ovi jadnici nisu povjerovali da je ovo uistinu Poslanikov sunnet, njegova djela i riječi.

 

Zato su ove novotarije u najvećem broju slučajeva oprečne Allahovoj knjizi. Njihova ulema je bila prisiljena da to razjasni, pa bi rekli da je Poslanik, s.a.v.a., to uradio samo jednom, a nešto drugo drugi put.

 

Naprimjer, jednom je klanjao sa bismilom, a drugi put bez bismile. Jedanput je učinio mesh po nogama uzimajući abdest, a drugi put ih je oprao. Jednom je svezao ruke u namazu, a drugi put bi klanjao spuštenih ruku itd.

 

Neki su opet otišli toliko daleko u svojim tvrdanjama pa kažu da je Poslanik ovo radio namjerno da time olakša svom ummetu kako bi svako mogao odabrati ono što mu odgovara.

 

Ovo je laž koju islam odbija prihvatiti, jer islamska vjerovanja su izgrađena na Božijem jedinstvu, jedinstvu ibadeta u svemu, u izgledu, odijevanju, pa onome ko obavlja Ibrahimov hadž nije dozvoljena odjeća osim bijelog ihrama.

Onaj ko klanja za imamom mora ga slijediti u njegovim pokretima, stankama, stajanju, pregibanju, sedždama i sjedenju.

 

Ako se vratimo govoru o kontradikciji i oprečnosti hadisa koji se nalaze kod ehli sunneta vel džemaata, može se reći da ih ima tako mnogo da se ne mogu nabrojati, a nastojat ćemo ih sakupiti u zasebnoj knjizi, ako Bog htjedne!

Kao što je naša praksa nastojat ćemo ukratko navesti nekoliko primjera da objasnimo istraživaču na kojim osnovama je ehli sunnet vel džemaat izgradio svoj mezheb i vjerovanje.

 

U Muslimovom Sahihu i Šerhu Muvetta od Dželaluddina Sujutija bilježi se od Enes ibn Malika da je rekao:

 

“Klanjao sam za Božijim Poslanikom, a tu su bili i Ebu Bekr, Omer i Osman i nijednog od njih nisam čuo da je proučio Bismillahi-rrahmani-rrahim.”

A u drugoj predaji kaže da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije naglas učio bismilu, pa kaže:

“Ovaj hadis prenosi Katada i Sabit Benani a i drugi, i svi su povezali sened i naveli u njemu Poslanika, s.a.v.a., samo što se oni nisu složili oko riječi ovog hadisa, nejasno i zbrkano pa jedni kažu: “Nisu učili bismillahi-rrhmani-rrahim.”

Drugi su prenijeli: “Nisu učili glasno bismillahi-rrahmani-irrahim.”

Treći kažu: “Učili su naglas bismillahi-rrahmani-rrahim.”

A ima i onih koji kažu: “Nisu ostavljali bismilu.”

Jedni opet prenose: “Učenje bi počinjali sa El-Hamdu lillahi Rabbi-l-alemin.”

Rekao je: “Ovo je tako zbrkano da niti ijedan fakih na osnovu ovoga ne može graditi dokaze i argumente.”

(Tenviru-l-havali šerhi ala Muwettai Malik, 1/l03.)

 

Mi kažemo:

“Hvala Allahu kada je svjedok od njih posvjedočio zbrkanost hadisa i njihovu oprečnost i po njegovom priznanju nijedan njihov fakih u ovome ne može naći dokaz. Dokazi počivaju uz čiste Imame koji se ne razilaze ni po jednom pitanju.

 

Ako želiš saznati tajnu ove kontradiktornosti i nejasnoća od istog prenosioca, a to je Enes ibn Malik koji je stalno bio uz Poslanika kao njegov vratar, pa ga vidimo da jednom prenosi da Božiji Poslanik i trojica halifa nisu učili bismillu, a drugi put prenosi da oni nisu ostavljali bismilu.

 

To je ta žalosna i bolna stvarnost koju je većina ashaba slijedila u prenošenju hadisa. Njihove predaje su bile u skladu sa onim što su zahtijevali trenutni politički interesi i onim čime su vladari bili zadovoljni.

 

Nema sumnje da je on prenio da se ne uči bismila kada su vladari iz dinastije Emevija radili na izmjeni Poslanikova, s.a.v.a., sunneta, a Ali ibn Ebi Talib je radio na njegovom pridržavanju i oživljavanju. Njihova politika je počivala na suprotstavljanju Imamu Aliju u svemu. Ovo ne tvrdimo mi, niti šije.

 

O svemu što pišemo oslanjamo se na knjige ehli sunneta vel džemaata i na njihove izjave.

U tefsiru Garaibu-l-Kur’ani poslije spominjanja kontradiktornih predaja od Enes ibn Malika, Imam Nejšaburi kaže:

“Postoji i druga potvora, a to je da je Ali pretjerivao kod učenja bismile naglas, a kada je došlo vrijeme vladavine Emevija, oni su pretjerivali u zabranjivanju učenja bismile naglas kako bi zatrli svaki trag Ali ibn Ebi Taliba, pa se Enes ibn Malik, najvjerovatnije, pobojao njih i tako su njegove riječi postale zbrkane i nejasne.”

[Tefsir Garaibu-l-Kur’an, Nejšaburi, i na margini tefsira Taberija 1/77]

 

I Šejh Ebu Zehra je izjavio nešto slično ovome rekavši:

“Vlast Emevija je imala veliki uticaj u skrivanju mnogih tragova Alijevih u presudama i fetvama, jer nije logično da oni proklinju Alija sa minbera, a da puste ulemu da prenose njegove vrline, učevnost, fetve i riječi, a posebno onog što je vezano za temelje islamske vlasti.”

[Šejh Ebu Zehra u knjizi Imam Sadik, str. 151.]

 

Neka je hvala Allahu koji je pokazao istinu iz usta neke njihove uleme koji su priznali da je Ali pretjerano učio naglas bismilu. Ono što je Imama Alija potaklo da naglas uči bismilu u namazu i to malo glasnije bilo je to što su halife prije njega ostavljali učenje bismile u namazu namjerno ili nepažnjom.

 

Ljudi su ih slijedili u tome i to je postao sunnet koji se slijedi. To bez sumnje kvari namaz ako se namjerno ostavi. Jer da nije tako, zašto bi Imam Ali naglas učio bismilu u namazu, pa čak i u dnevnim namazima.

 

Iz predaja Enes ibn Malika, osjeća se ulizivanje i laskanje kako bi zadovoljio Emevije koji su ga obasuli bogatstvom i napravili mu ogromne dvorce jer je on bio jedan od protivnika Alijevih i tu mržnju je javno ispoljavao.

Njegova mržnja se pokazala u priči o “pečenoj ptici” kada je Poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Dragi Bože, daj da ovu pečenu pticu pojedem sa Tvojim najdražim stvorenjem!” Onda je na vrata došao Ali i tražio dozvolu da uđe, a Enes je bio na vratima i tri puta ga je odbijao. Kada je bilo četvrti put, Poslanik je saznao i rekao Enesu: “Šta te je navelo da tako postupiš?” Enes je odgovorio: “Želio sam da bude jedan od ensarija.”

[Bilježi ga Hakim u Mustedreku pa kaže: “Sahih je po uslovima dvojce šejhova.” Bilježi ga Tirmizi u svom Sahihu 2/299: Taberi u Ar-Rijadu en-nedira, 2/160; Tarih Bagdad, 3/171; Kenzu-1-ummal 6/406; Nesai u El-Hasais, str. 5.; lbn Asir u Usudu-1-gaba, 4/30]

 

Dovoljno je ovom ashabu da čuje Poslanika, s.a.v.a., kako moli Allaha da mu pošalje Njemu najdraže stvorenje, pa mu Allah usliša dovu i pošalje mu Alija.

Ali mržnja je potakla Enes ibn Malika da tri puta uzastopno vrati Alija tvrdeći da on treba Poslaniku i tri puta uzastopno ponavlja istu laž, jer nije mogao prihvatiti da Ali bude najdraže stvorenje Allahu poslije Njegovog poslanika.

 

Ali, Imam Ali je došao na vrata četvrti put, pa ga Poslanik, s.a.v.a., pita: “Šta te je zadržalo, o Ali, da mi ne dođeš?” Odgovorio je: “Došao sam, ali me je vratio tri puta.” Onda je Poslanik upitao: “Šta te je navelo da tako postupiš?” Enes je odgovorio: “Božiji Poslaniče, čuo sam tvoju dovu i želio sam da to bude neki čovjek iz mog naroda.”

 

Historija bilježi da je i poslije toga Enes ibn Malik nastavio ispoljavati mržnju prema Imamu Aliju cijeli svoj žvot. On je taj od koga Ali, na dan “rehbe” (dobrodošlice) traži od njega da posvjedoči da je čuo hadis u Gadir Homu, ali Enes nije htio svjedočiti nakon čega Ali upućuje dovu protiv svih koji nisu htjeli posvjedočiti.

 

Kada je Enes ustao da ide, već je bio obolio od gube.

 

Zbog svega ovoga, on prenosi predaju o učenju bismile, koja aludura da on za vladara uzima Muaviju ibn Ebi Sufjana, jer kaže:

“Klanjao sam za Poslanikom, Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom...”, a to znači da nije prihvatao da klanja za Alijem. On je upravo onakvim kakvim ga želi Muavija i njegovi sljedbenici, a to je da se spominju samo trojica prvih halifa, a da se Ali nikako ne spominje.

 

Obzirom da je potvrđeno putem Imama čistog Potomstva i njihovih sljedbenika da je Ali učio bismilu naglas, prije fatihe i prije sure, isto tako je potvrđeno putem prenosilaca ehli sunneta vel džemaata da je on učio bismilu veoma glasno, pa čak i u dnevnim namazima, i time je potvrđeno da je to ispravan poslanički sunnet, i ko ga ostavi, ostavio je vadžib i time je njegov namaz neispravan.

Jer raditi suprotno sunnetu je zabluda, ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zbrani ostavite! Nakon ovoga, možemo na različite načine postupiti sa predajama ashaba koje su suprotne sunnetu Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

Imamo nekoliko primjera toga. Neke smo već naveli, a druge ćemo navesti. U svemu ovome, veoma je važno znati da ehli sunnet vel džemaat slijedi riječi i djela svih ashaba.

Prvo, zato što vjeruju da su njihove riječi i djela sunnet kojeg se mora pridržavati. Drugo, zbog toga što vjeruju da ono što su rekli ashabi nije oprečno Poslanikovom sunnetu, jer su ashabi sudili po svojim nahođenjima i to pripisivali Poslaniku, s.a.v.a., kako bi uticali na ljude i osigurali se od protivljenja protivnika.

 

Ali ibn Ebi Talib je bio jedini protivnik koji je nastojao svim snagama u vrijeme svog hilafeta da ljude vrati istinskom Poslanikovom sunnetu, svojim riječima, djelima i presudama. Ali, nije imao uspjeha, jer oni su ga bili zaokupili ratovanjem, i taman što bi se jedna bitka završila, oni bi poveli drugu protiv njega.

 

“Bitka oko devi” se nije ni završila, a oni su počeli Bitku na Siffinu. Nije se Bitkna na Siffinu ni završila, a oni su poveli bitku na Nehrevanu. I ova bitka se nije ni završila, a oni su ga ubili dok je klanjao sabah u džamiji.

 

Kada je Muavija preuzeo hilafet njegova jedina briga je bila kako ugasiti Allahovo svjetlo. Sve svoje napore je uložio da uništi Poslanikov sunnet koji je oživio Imam Ali i da vrati ljude novotarijama koje su halife izmislile, a posebno one koje je on uveo u vjeru.

 

Radio je na tome da uvede proklinjanje Alija kako ga niko ne bi spomenuo po dobru osim po ružnom.

 

Medaini navodi da su neki ashabi došli Muaviji i rekli mu:

“O Emirul-muminin, Ali je umro i više ga se ne moraš bojati, pa kada ćeš ukinuti njegovo proklinjanje?”

Muavija je rekao: “Neću tako mi Allaha, sve dok ne ostari na tome onaj ko je odrastao i dok djeca ne odrastu na tome.”

Medaini kaže: “I na tome su ostali (Benu Umejje) veoma dugo. Tome su učili svoju djecu u knjigama, žene, sluge i oslobođene robove. Muavija je polučio veliki uspjeh u svom planu, jer je udaljio islamski ummet, sem malog dijela, od njegovog istinskog vođe i da prema njemu pokazuju neprijateljstvo. Istinu im je prekrio neistinom i učinio je da oni vjeruju da su oni “ehli sunnet” (sljedbenici sunneta), a da je onaj ko slijedi Alija haridžija i novotar."

 

Kada je Zapovjednik vjernih Imam Ali proklinjan sa minbera i kada se kroz proklinjanje i psovanje njega tražila bliskost Allahu, šta misliš šta je bilo sa njegovim sljedbenicima?

Njima je bilo zabranjeno davati poklone i ono što im pripada. Palili su njihove kuće, razapinjali su ih na palmama i žive zakopavali!

Ve la havle ve la kuwete illa billahi allijjil azim!

 

Po mom mišljenju, Muavija je jedna halka u lancu velike zavjere, ali on je uspio više od ostalih uništiti istinu i da je izvrne naopačke. Uspio je da vrati ummet Prvom džahilijetu u odjeći islama. Dobro je spomenuti da jo on bio prepredeniji od halifa koji su bili prije njega i da je bio izvrstan glumac.

On bi ponekad i zaplakao kako bi uticao na prisutne da povjeruju kako je on pobožan, zahid, iskreni vjernik, a ponekad bi bio tako grub i oholo se ponašao kako bi se prisutnima učinilo da je on jedan od najvećih bezbožnika, a beduin bi pomislio da je on Božiji izaslanik. Na kraju, iz korespondencije između Muhamed ibn Ebi Bekra i Muavije shvatit ćemo koliko je Muavija bio prepreden i lukav i kako se vješto služio varkama.